Senker Boris, akademik

Redoviti članovi VI. Razred za književnost
Senker Boris

Datum rođenja:

  • 05.11.1947

Mjesto rođenja:

  • Zagreb

Adrese:

  • Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU: Opatička 18, 10000 Zagreb

Telefoni:

  • Razred za književnost HAZU: +385 01 4895 169
  • Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU: +385 01 4895 302

E-mail adrese:

Senker Boris, akademik

Redoviti članovi VI. Razred za književnost

Akademske titule:

  • doktor znanosti
  • akademik

Institucije:

  • redoviti profesor u miru – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za komparativnu književnost (01.01.2016. – …)
  • professor emeritus – Sveučilište u Zagrebu (15.05.2018. – …)

Funkcije u Akademiji:

  • predsjednik Znanstvenog vijeća – Znanstveno vijeće za kazalište, film, radio i televiziju (05.07.2013. – …)
  • voditelj – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta (30.01.2018. – …)
  • član Predsjedništva – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (01.01.2019. – …)

Članstvo u Akademiji:

  • redoviti član – Razred za književnost (03.05.2012. – …)
  • član suradnik – Razred za književnost (20.05.2010. – 10.05.2012.)

Životopis

Boris Senker hrvatski teatrolog, kazališni kritičar, leksikograf, književnik i prevoditelj rođen je u Zagrebu, 5. 11. 1947. Srednju školu završio je u Puli. Studij komparativne književnosti i anglistike završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1971), gdje je i doktorirao disertacijom o kazališnom radu M. Begovića (1982) te predaje na Katedri za teatrologiju i filmologiju pri Odsjeku za komparativnu književnost; od 2018. profesor emeritus. Redoviti je član HAZU od 2012. Od ranih 1970-ih piše znanstvene radove, studije, eseje i članke o hrvatskoj i svjetskoj dramskoj književnosti i kazalištu, s naglaskom na XX. st.; vodi kazališnu kroniku u časopisu Republika (1985–91; 1995–2000); prevodi stručnu literaturu s engleskoga. Objavio je knjige Redateljsko kazalište (1977), Sjene i odjeci (1984), Kazališni čovjek Milan Begović (1985), Begovićev scenski svijet (1987), Pogled u kazalište (1990), Hrvatski dramatičari u svom kazalištu (1996), Zapisi iz zamračenog gledališta (1996), Kazališne razmjene (2002), Pozornici nasuprot (2003), Bard u Iliriji (2006), Uvod u suvremenu teatrologiju (I–II, 2010–13), Teatrološki fragmenti: o suvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu (2011). Priredio je dvodijelnu Hrestomatiju novije hrvatske drame (2000–01), a u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža bio je glavnim urednikom dvosveščane retrospektivne Bibliografije rasprava i članaka: kazalište u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1826–1945) (2004). U suradnji s T. Mujičićem i N. Škrabom napisao je petnaestak dramskih djela (Vitezovi otrulog stola, 1973; O’Kaj, 1974; Domagojada, 1975; Novela od stranca, 1977; Kavana »Torso«, 1978; Glumijada, 1979; Hist(o/e)rijada, 1983; Trenk iliti Divji baron, 1985; Fric i pjevačica, 1993., i dr.), a od 1990-ih istaknuo se samostalnim dramama (Pinta Nova, Pulissej, Gloriana, Cabaret &TD, Fritzspiel, /P/lutajuće glumište majstora Krona, Istarske štorice, 5 Hick-Star Top Girls, Podvala Ludosti), u kojima u suigri s poznatim književnim predlošcima duhovito progovara i o kazalištu i o vlastitom vremenu.

Njegov rad pokriva tri glavna područja; povijest i teoriju kazališta, kazališnu kritiku i izvorno, tj. vlastito dramsko stvaralaštvo.

Kao teatrolog Senker se osobito bavio europskim kontekstom hrvatske drame i kazališta nastojeći opisati utjecaj teorijskih ideja na kazališnu praksu i dovodeći dramske opuse domaćih pisaca u vezu s onim što se u njihovo doba zbivalo na svjetskim pozornicama, na koje su i sami znali koji put prodrijeti. Rezultat su toga rada knjige Redateljsko kazalište (Zagreb, 1977., 1984.), gdje se razmatra razvoj uloge režisera u kazališnoj instituciji, pa zbirke rasprava Pogled u kazalište (Zagreb, 1990.) i Hrvatski dramatičari u svom kazalištu (Zagreb, 1996.), u kojima načinje neka od temeljnih pitanja odnosa dramskog teksta i njegove izvedbe. Osobito se bavio Milanom Begovićem, pa je o njemu objavio knjige Kazališni čovjek Milan Begović (Zagreb, 1985.) i Begovićev scenski svijet (Zagreb, 1987.), a priredio je i Begovićeva djela za Stoljeća hrvatske književnosti. Uzorna je njegova knjiga Kazališne razmjene (Zagreb, 2002.), gdje u devet studija zahvaća širok raspon od Držića do XX. stoljeća dotičući i takve teme kao što su režije Shakespearea u Hrvatskoj ili kolanje tekstova između zagrebačkoga i bečkog književnog kruga na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Sve te radove karakterizira suvereno vladanje književnoznanstvenim metodologijama, jasnoća uvida, preciznost izlaganja i vrlo inovativne ideje. Nije zato nikakvo čudo što je u struci Senker stekao visok znanstveni ugled, te mu je zato i povjereno da u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža bude vanjski glavni urednik Bibliografije kazališta, što je golem višegodišnji pothvat, na kojem Senker radi još od 1990.

Boris Senker ipak, nije ostao samo na području kazališne teorije i povijesti nego se okušao i kao kritičar aktualne teatarske produkcije. Godinama je objavljivao kazališne kritike u časopisu Republika te je ondje stekao široku i zahvalnu publiku koja je vjerovala njegovim sudovima i uživala u njegovim lucidnim zapažanjima i briljantnom stilu. Te je kritike poslije skupio u knjigu Pozornici nasuprot (Zagreb, 2003.), koja je također imala povoljan odjek.

Treća grana Senkerove djelatnosti ujedno je ona kojom se najprije predstavio hrvatskoj kulturnoj javnosti: to je rad na izvornim dramskim tekstovima. Bio je najprije član autorskoga trolista Senker-Škrabe-Mujičić, čiji su igrokazi iz ranih sedamdesetih godina danas nesumnjiv dio hrvatske kazališne povijesti. Dovoljno je spomenuti tek Domagojadu ili O’ kaj, koji su redovito izazivali političke kontroverze, ali i ostajali na repertoaru godinama, pa i desetljećima. Nakon što se trojac razišao, Senker je nastavio pisati samostalno, pa iz toga razdoblja valja spomenuti Cabaret &td iz 1999. i Fritzspiel iz 2002. U Akademijinu časopisu Forum tiskani su mu komadi (P)lutajuće glumište majstora Krona (2008.) i Podvala ludosti (2009.).

Za više podataka: Tko je tko u hrvatskoj znanosti