Odbori HAZU

Odbore, koji mogu biti stalni ili privremeni, osniva Predsjedništvo HAZU kao svoja pomoćna tijela radi razmatranja određenih područja djelatnosti Akademije. Akademijini razredi mogu za rješavanje određenih pitanja iz svojeg djelokruga osnivati odbore.

Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika

Predsjednik Odbora: akademik Ranko Matasović

Administracija: Kim Sombolac: 385 (01) 48 95 170,  kim@hazu.hr


Predsjedništvo Hrvatske akademije imenovalo je 30. siječnja 2020.predsjednika i članove Odbora  u mandatnom razdoblju od 4 godine od dana imenovanja, u sljedećem sastavu

Redoviti članovi Razreda za filološke znanosti:

  • akademik Ranko Matasović, predsjednik Odbora
  • akademik Josip Bratulić 
  • akademik Stjepan Damjanović 
  • akademkinja Dunja Fališevac 
  • akademik Eduard Hercigonja
  • akademik Mislav Ježić 
  • akademik August Kovačec 
  • akademik Milan Mihaljević 
  • akademkinja Anica Nazor 
  • akademik Darko Novaković 
  • akademkinja Ivanka Petrović 
  • akademkinja Milena Žic Fuchs

Članovi suradnici Razreda za filološke znanosti:

  • prof. dr. sc. Mario Brdar 
  • prof. dr. sc. Anđela Frančić 
  • prof. dr. sc. Darija Gabrić Bagarić 
  • prof. dr. sc. Amir Kapetanović 
  • prof. dr. sc. Josip Lisac 
  • prof. dr. sc. Mira Menac-Mihalić 
  • prof. emerita Dubravka Sesar 
  • prof. dr. sc. Marko Tadić 
  • prof. dr. sc. Silvana Vranić 
  • prof. dr. sc. Mateo Žagar

Zadaće Odbora

  • vođenje sustavne stručne skrbi o hrvatskome standardnom jeziku;
  • raspravljanje o nedoumicama i otvorenim pitanjima hrvatskoga standardnog jezika;
  • upozoravanje na primjere nepoštovanja ustavne odredbe o hrvatskome kao službenome jeziku u Republici Hrvatskoj;
  • promicanje kulture hrvatskoga standardnog jezika;
  • donošenje preporuka o daljnjem normiranju hrvatskoga standardnog jezika u onim pitanjima gdje u normi postoje ili nastanu nedoumice

6. listopada 2021.

IZJAVA Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU u vezi s pristupanjem Republike Srbije Europskoj uniji

Uzimajući u obzir činjenicu da kulturna i javna tijela Republike Srbije, kao i institucije koje se financiraju iz proračuna Republike Srbije, učestalo već godinama poriču postojanje hrvatskoga jezika i njegove povijesti, te prisvajaju hrvatsku književnu baštinu, a osobito hrvatsku književnost Dubrovnika, obrazlažući to tezom da su dubrovački pisci navodno pisali na srpskom jeziku; također, zbog činjenice da se u obrazovnom programu u školama Republike Srbije hrvatski jezik lažno prikazuje kao srpski jezik koji se samo naziva hrvatskim imenom, Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika donosi ovu izjavu kojom se Vladi Republike Hrvatske predlaže da u pristupnim pregovorima kao jedan od uvjeta za pristupanje Republike Srbije Europskoj uniji zatraži da Vlada Republike Srbije javno i nedvosmisleno prizna hrvatski jezik kao poseban i neovisan standardni jezik i jedan od službenih jezika Europske unije.

Izjavu je prihvatila Uprava Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i ona je službeni stav HAZU. Izjava je, osim hrvatskoj javnosti, upućena i predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću.


Konferencija „Norma hrvatskoga standardnoga jezika u 21. stoljeću“ u Knjižnici HAZU, Trg J.J. Strossmayera 14

18. i 19. listopada 2021. Odbor organizira konferenciju „Norma hrvatskoga standardnoga jezika u dvadeset i prvom stoljeću“ na kojoj će jezikoslovci različitih teorijskih pogleda o hrvatskom standardnom jeziku i njegovoj normi pokušati uspostaviti plodan dijalog i dati odgovore na sljedeća pitanja:

  • kakva je uloga norme i normiranja hrvatskoga standardnoga jezika u dvadeset i prvom stoljeću?
  • postoje li institucije koje bi se trebale baviti normiranjem i njegovanjem norme hrvatskoga standardnog jezika i koje su to institucije?
  • postoje li elementi hrvatskoga jezika koji nisu normirani i na koji bi ih način trebalo normirati?
  • kako uskladiti potrebu za normiranjem standardnoga jezika i neizbježne jezične promjene?
  • postoji li „ideologija standardnoga jezika“ i jesu li njezine posljedice društveno štetne?
  • je li potreban zakon o hrvatskom standardnom jeziku i njegovoj javnoj uporabi i što bi taj zakon trebao sadržavati?

RASPORED IZLAGANJA
OTVARANJE KONFERENCIJE PON 9.30-10.00
1 Artur Bagdasarov Moskva, Rusija bagdasarov@mail.ru Ponešto o normi, priručnicima i jezičnom zakonu PON 10.00-10.30
2 Marko Alerić FFZG maleric@ffzg.hr Problem opisa/tumačenja hrvatske standardnojezične norme PON 10.30-11.00
STANKA PON 11-11.30
3 Nataša Bašić LMZK natasa.basic@lzmk.hr Doradba pravopisnih pravila i načela Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika PON 11.30-12.00
4 Mario Grčević Hrvatski studiji mario_grcevic@yahoo.de Jezično planiranje i zakon o službenoj uporabi hrvatskoga jezika PON 12.00-12.30
5 Jadranka Gvozdanovic Sveučilište u Heidelbergu, Njemačka jadranka.gvozdanovic@slav.uni-heidelberg.de Norma, književni jezik, standardni jezik: teoretski okvir i hrvatske perspektive PON 12.30-13.00
STANKA ZA RUČAK PON 13.00-15.00
6 Sanda Ham Sveučilište u Osijeku Sanda.ham@gmail.com Morfologija u suvremenim hrvatskim gramatikama PON 15.00-15.30
7 Zrinka Jelaska FFZG zjelaska@ffzg.hr Fonološki položaj kratkih naglasaka i dvostrukih slivenika PON 15.30-16.00
8 Mislav Ježić HAZU jezic.mislav@gmail.com Teme rasprava, način rada i zaključci Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika PON 16.00-16.30
STANKA PON 16.00-16.30
9 Amir Kapetanović HAZU, IHJJ akapetan@ihjj.hr Hrvatski jezični savjetnici između norme i uporabe, povijesti i politike PON 17.00-17.30
10 Ranko Matasović FFZG rmatasov@ffzg.hr Brozovićeva tipologija slavenskih standardnih jezika i hrvatski jezik danas PON 17.30-18.00
DRUGI DAN KONFERENCIJE
11 Anita Peti-Stantić FFZG anita.peti-stantic@ffzg.hr Stalna na tom svijetu samo mijena jest UT 10.00-10.30
12 Bojan Marotti HAZU bojan.marotti@zg.t-com.hr O pojmu biranoga sustava: Lászlóov pristup UT 10.30-11.00
STANKA UT 11.00-11.30
13. Mate Kapović FFZG mkapovic@ffzg.hr O normiranju, preskriptivizmu i ideologiji UT 11.30-12.00
15 Anđel Starčević FFZG astarcevic@ffzg.hr Standardni dijalekt za 21. stoljeće: više lingvistike, manje distopije? UT 12.0-12.30
STANKA ZA RUČAK UT 13.00-15.00
16 Diana Stolac FF Rijeka diana.stolac@ri.t-com.hr Sintaktička norma, opis i odstupanja UT 15.00-15.30
17 Drago Štambuk HAZU d_stambuk@yahoo.com Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što UT 15.30-16.00

 


NORMA HRVATSKOGA STANDARDNOGA JEZIKA U DVADESET I PRVOM STOLJEĆU
18. i 19. listopada 2021.
 SAŽECI

Marko Alerić
Filozofski fakultet u Zagrebu
  •  Problem opisa/tumačenja hrvatske standardnojezične norme

Razlog nedovoljnog ovladavanja hrvatskom standardnojezičnom normom, odnosno odstupanja/pogrešaka do kojih dolazi u njezinoj primjerni, može biti i njezin nepotpun ili nejasan opis u normativnim priručnicima.

U radu će biti opisani najčešći postupci opisa hrvatske gramatičke norme u normativnim priručnicima. Zatim će biti utvrđeni dijelovi standardnojezične norme koje je moguće smatrati nejasnima, zbunjujućima, proturječnima i koji kao posljedicu mogu imati:

  1. češća odstupanja u govorenoj i pisanoj primjeni standardnojezične norme
  2. relativiziranje (slabljenje) standardnojezične norme.

Na temelju pretpostavljenih nejasnih dijelova hrvatske standardnojezične norme bit će sastavljen test sa zadacima višestrukog izbora koji će pokazati kako ispitanici razumiju/tumače pojedina standardnojezična pravila.

Također će biti utvrđeno kako ispitanici postupaju u slučaju nemogućnosti jasnog razumijevanja/tumačenja, npr. pojedinih gramatičkih pravila, tj. oslanjaju li se pritom na svoj primarni jezični osjećaj, na jezične analogije i sl.


Nataša Bašić
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
  •  Doradba pravopisnih pravila i načela Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Na sjednicama Vijeća za normu tijekom 2005. i 2006. odlučeno je o šest otvorenih pravopisnih pitanja nastalih objavom više pravopisa na različitim načelima, koja su zastupale dvije škole: Babić–Finka Moguševa i Anić –Silićeva, a nasljeduju ih mlađi naraštaji. Tako je odlučeno da se dentalni okluzivi ispred afrikata pišu (redci, napitci), a da se niječnica pred neneglašenim prezentom glagola htjeti može pisati rastavljeno i sastavljeno (ne ću ili neću). O načelnim pitanjima rastavljenoga i sastavljenoga pisanja raspravljano je u povodu rasapa sustava nastaloga uklanjanjem spojnice u polusloženicama u kojih se prvi član ne sklanja (N general bojnik, G general bojnika), pa su one u nominativnom zapisu izjednačene s onima u kojih se oba člana složenoga izraza sklanjaju (N čovjek žaba, G čovjeka žabe). U pisanju slogova s pokrivenom r dopuštena je dvostrukost (pogreška i pogrješka). U pisanju etnika i ktetika stranih imena Vijeće se priklonilo izgovornomu načelu (Njujorčanin, njujorški).

U članku se nakon proučavanja porabne norme iznose strukovni razlozi za pisanje niječnice ne odvojeno od nenaglašenoga prezenta glagola htjeti jer se takav prezent u dijela izvornih hrvatskih govornika osjeća i ostvaruje kao samostalna naglašena jedinica, pa se taj osjećaj prenosi i na govornike standardne hrvatske štokavštine. Time se istodobno učvršćuje sustav pisanja niječnice odvojeno od glagola (ne mogu, ne znam, ne spavam…), za razliku od imenica, pridjeva ili priloga u kojih niječnica srasta s drugim članom (nebrat, nedrug, neprijatelj; nezbrinut, neutješan, nemio; neloše, nestvarno, neuvjerljivo…).

Razlog povratku staromu propisu da složenice u kojih oba člana nisu srasla nego se osjećaju kao samostalne riječi u kojih je prvi član nesklonjiv, jest jednoznačnost i jednostavnost pravila, što pogoduje ne samo školskim porabnicima pravopisa nego i onima koji teže unutarnjoj strukturnoj jednoznačnosti zapisa (N Kaštel-Stari, L Kaštel-Starom; N Krilo Jesenice, L Krilu Jesenicama). Pravilo pojednostavljuje i prijedlog da se u slučajevima nesigurnoga osjećaja ili nemogućnosti procjene o samostalnosti pojedinoga člana dvočlanoga izraza preporučuje sastavljeno pisanje srašćivanjem (minisuknja, popglazba, roloovratnik …).

Pisanje slogova s pokrivenim r valja svesti na jednoznačno pravilo, tj. propis da se dugi osnovski slogovi s dvoglasnikom ije sustavno krate u je (snijeg – snjegovi; brijeg – brjegovi; lijek – ljekovi; pogriješiti : pogrješka; ždrijebe : ždrjebad), a da su od toga pravila izuzetak riječi o kojima se stručnjaci dogovore. Tu se dakle primjenjuje pravilo propis i popis.

Pravilom da zbog prozirnosti zapisa, jednostavnije tvorbe i primjene načela prema kojem se tvorenice od imenskih inojezičnica do hrvatske morfemske granice pišu sukladno jeziku izvorniku ako nisu apelativi, valja promijeniti dosadašnje pravilo da se pišu po izgovoru.

IZVORI I LITERATURA

Anić–Silić: Pravopis hrvatskoga jezika, Zagreb, 2001.

Babić–Finka–Moguš: Hrvatski pravopis, Zagreb, 2004.

Babić–Ham–Moguš: Hrvatski školski pravopis : usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Zagreb, 2012.

Babić–Moguš: Hrvatski pravopis, usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Zagreb, 2011.

Badurina–Marković–Mićanović: Hrvatski pravopis, Zagreb, 2018.

Bašić, Nataša: O hrvatskom jeziku i pravopisu u zapisnicima Vijeća za normu, https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/14833-o-hrvatskom-jeziku-i-pravopisu-u-zapisnicima-vijeca-za-normu.html (objavljeno 7. travnja 2013.; pristupljeno 1. ožujka 2021.)

Jozić i dr. Hrvatski pravopis, Zagreb, 2013.

Zapisnici Vijeća za normu hrvatskoga stanardnog jezika. https://pravopis.hr/uploads/vijece-za-normu.pdf (pristupljeno 1. ožujka 2021.)


Artur Bagdasarov
Moskva
  •  Ponešto o normi, priručnicima i jezičnom zakonu

 Jezik je društvena pojava i komunikacija u društvu nemoguća je bez jezične norme koja se iskazuje na svim razinama jezične strukture: fonetičkoj, leksičkoj, gramatičkoj, sintaktičkoj, stilističkoj.  Oblikovanje jedinstva etnojezika (ili nacionalnoga jezika) nije moguće bez ustaljivanja jedinih gramatičkih, rječotvornih, rječoporabnih, izgovornih i drugih pravila. Norma etnojezika jest općenarodna, koja se stvara u rezultatu povijesnih procesa uzajamnoga djelovanja kako pismeno-književne, tako i usmeno-razgovorne podvrste narodnoga jezika. Jezična je norma „povijesno prihvaćeni i u danoj zajednici (poželjni) odabir jedne od funkcionalnih paradigmatičnih i sintagmatičnih inačica jezičnoga znaka.” (B. N. Golovin).  Norma obuhvaća sve aspekte ljudske djelatnosti jer regulira uzajamne odnose i međusobnu povezanost ljudi u društvu. U jeziku postoji opisna (deskriptivna) i propisna (preskriptivna) norma. Deskriptivna norma je statična u usporedbi s preskriptivnom. Naravno da može postojati i preskriptivno-deskriptivna (ili deskriptivno-preskriptivna) norma koja je primjerice predstavljena u Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika iz 2015. god. koji je sastavljen na diskrptivnim načelima, ali u njem su prisutna i počela preskriptivnosti u vidu različitih  grafičkih oznaka, uputnica. Norme su početno razvrstavaju kao: direktivne (zapovjedne ili imperativne) – obvezne za porabu u jezičnoj zajednici i pravorječne (dispozitivne) ili inačične koje dopuštaju pojedine inačice na svim razinama jezičnoga ustroja (strukture). U etnolingvokulturnoj zajednici konkurentne jezične inačice procjenjuju se u normi standardnoga jezika kao standardne („pravilne”) i nestandardne („nepravilne”), neutralne i stilski obilježene. Jezična norma književnoga (standardnoga) jezika obično je konzervativna jer je u njezinoj funkciji očuvanje i održavanje kulturnih tradicija i jezičnoga jedinstva. Konzervatizam jezične norme preduvjet je za dugotrajno postojanje višestoljetne etnolingvokulturne i duhovne baštine i tradicija. Normiranje se provodi svjesno i sustavno u sklopu književnoga (standardnoga) jezika. Normu književnoga (standardnoga) jezika propisuju normativni priručnici: pravopis, gramatika i normativni rječnik.

Katkad pojedine ustanove ili jezikoslovci normativnih priručnika svatko za sebe određuje normu bez obrazloženja ili s obrazloženjem što stvara dodatnu razmiricu, proturječje među njima i nesigurnost u pisanju i govoremju porabnika (korisnika). U jednom priručniku možemo naći jedno normativno rješenje, u drugom drugo, a u trećem i jedno i drugo, tj. sad ovako, sad onako. Književni (standardni) jezik je jezik škole, državnih ustanova, književnosti, znanosti, medija.  Norma ne ovisi o ukusima pojedine ustanove ili pojedinih jezikoslovaca. Ne možemo, primjerice, obrazovnim i odgojnim ustanovama preporučivati jednu normu, a u jezičnoj praksi, primjerice, u administraciji ili publicistici imati drugu ili i jednu i drugu. Norma je književnoga (standardnoga) jezika je općeprihvaćena poraba jezičnih sredstava, jednako i uzorno počelo jezika. Norma je razmjerno uravnotežan način jezičnoga izražavanja. U isto je vrijeme jezična norma povijesna pojava i njezina je promijena  prouzročena stalnim razvitkom jezika. U priručnicima se može također vidjeti česta normativna nedosljednost. Zbiva se da jedni te isti autori u normativistici tijekom godine ili dvije iznenada mogu promijeniti vlastito normativno rješenje u svojim publikacijama. Norma je doista pokretna i mijenja se, ali to se ne zbiva preko noći. Put od odabira norme do njezine kodifikacije predug je i često težak i osniva se ili mora se osnivati ponajprije na jezikoslovnim ili jezičnim čimbenicima njegova funkcioniranja u jezičnoj praksi i životu zajednice. U književnom (standardnom) jeziku norma je obično jedna te ista, ujednačena i uzakonjena (kodificirana). Ako u književnom (standardnom) jeziku postoje dvije ili katkada više normativnih inačica, tada se u normativistici tijekom standardizacije odabire ili jedna inačica, a ako se to još ne može provesti zbog aktivne porabe i jedne i druge inačice, priznaju se te inačice istovrijednicama dok ne dođe vrijeme za novo normativno vrjednovanje. Osim toga, norma se propisuje, a ne preporučuje ili dopušta uz pomoć jezičnih savjeta. Normativni status odvojene skupine normativnih pravila i riječi (leksema) nije do konca sređen, napose kada uspoređujemo različite jednojezične objasnidbene rječnike i druge priručnike. Razlog je tih proturječja, međusobnih neslaganja i moguće nestabilnosti povezan i s pokretljivošću norme koja sadržava ili može sadražavati dvostrukosti, a također i s neusklađenošću i nesređenošću djelovanja različitih subjekata jezične politike.

Objekt jezične politike u jednojezičnom društvu jesu jezične norme u pismu, gramatici, leksiku, stilistici, izgovoru. Normiranje je usmjereno ponajviše na pisani, a ne na govorni jezik. U uvjetima Hrvatske osnovni objekti svjesnoga utjecaja društva na književni (standardni) jezik jesu: 1) pravopis, 2) nazivlje (terminologija), 3) normativno-stilski jezični sustav. Kao glavni subjekti jezične politike u Hrvatskoj nastupaju ili mogu nastupati: 1) ministarstva (npr.: Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH-a, Ministarstvo kulture RH-a), 2) znanstveno-istraživačke ustanove (npr.: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža”, Razred za filološke znanosti HAZU-a i dr.), 3) savjetodavna i znanstveno-nastavna tijela (npr.: Odbor za normu hrvatskoga standardnoga jezika HAZU, Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dr.), 4) društvene kulturno-prosvjetne organizacije (npr.: Matica hrvatska, Hrvatsko filološko društvo, Društvo profesora hrvatskoga jezika i dr.), 5) poznati, ugledni jezikoslovci i kulturni djelatnici, 6) čelnici medija (npr.: urednici tiskovnih, radijskih i televizijskih medija te nakladnih kuća). Među subjektima jezične politike nema potpunoga jedinstva u pojedinim pitanjima strategije razvitka hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika i kodificiranja njegovih pojedinih počela (elemenata) u procesu normiranja. Naravno da svi subjekti jezične politike jednako aktivno ne sudjeluju u njoj. Necentralizirana jezična politika se provodi u uvjetima nepostojanja jezičnoga zakona i znanstvene razradbe teorije i metodologije književnoga (standardnoga) jezika.

Problem je i u tom da nije određen mehanizam izvedbe normativnih odluka različitih subjekata jezične politike. Na koji način će biti ostvarena provedba usvojenih odluka prema pojedinim, primjerice, normativnim odlukama, a ne preporukama bez postojanja  koordinacijskoga tijela na razini upravo hrvatske Vlade i jezičnoga zakona o hrvatskom književnom (standardnom) jeziku i njegovoj službenoj te javnoj porabi? Bez sudjelovanje i odluka Vlade bilo koje rješenje i provedba tih rješenja u javni život bit će otežano. Bilo bi dobro pa i korisno da je sadanja konferencija odgovorila ili makar pokušala odgovoriti na to važno pitanje u provedbi potrebnih normativnih rješenja.

Bilo bi također valjda dobro u sklopu Odbora za normu hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika razraditi, na osnovi prethodnih pripremljenih jezičnih zakona, a u Saboru usvojiti  zakon o državnom (hrvatskom) jeziku i jezicima manjina u RH-u koji bi regulirao i osnovne normativne priručnike. U tom jezičnom zakonu treba naglasiti da je državni jezik Republike Hrvatske na cijelom njezinu teritoriju hrvatski književni (standardni) jezik kao jezik državotvornoga naroda uz poštivanje i razvijanje drugih etnolingvokultura u Hrvatskoj. U jezičnom zakonu norma suvremenoga hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika pri njegovoj porabi kao državnotvornoga jezika Republike Hrvatske te hrvatska i interpunkcijska pravila mora određivati Vlada Rupublike Hrvatske. U sklopu Odbora za normu moglo bi postojati i povremeno povjerenstvo za prihvaćanje i izradbu po potrebi osnovnih normativnih priručnika. Ministartsvo znanosti i obrazovanja RH u suradnji s Odborom za normu HAZU moglo bi odrediti raščlambu normativnih gramatika, pravopisa i rječnika koji bi sadržavali norme suvremenoga hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika. Nakon provedbe raščlambe, u kojoj bi sudjelovale sve bitne (relevantne) ovlaštene strukovne ustanove, Ministarstvo bi odredilo popis osnovnih noramativnih priručnika koje bi regulirao budući jezični zakon. U cilju zaštite i potpore državnoga hrvatskoga jezika tijela državne vlasti u sklopu svoje ovlasti moraju ostvarivati nadzor za poštivanje hrvatskoga zakonodavstva. Nepoštivanje jezičnoga zakona povlači odgovornost koju određuje zakonodavstvo RH, uključujući porabu riječi i izraza koji ne odgovaraju normama hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika putem organizacije i provedbe neovisnoga vještačenja. Uz pomoć jezičnoga zakona i drugih pravnih akata Hrvatska ojačat će i učvrstit će položaj hrvatskoga jezika u EU i nastavit će promicanje vlastite etnolingvokulture u iseljeništvu.

Treba razmisliti i o ustanovljenju ureda za hrvatski jezik pri hrvatskoj Vladi, a pri Hrvatskom saboru lektorske službe koja bi  pratila jezično oblikovanje novih zakona i izmjena zakona koje Vlada predlaže, a  Sabor usvaja. Razradio bih i objavio u sklopu Odbora teoriju i metodologiju knjževnoga (standardnoga) hrvatskoga jezika i dijalekata na svim razinama jezičnoga ustroja (strukture), usuglasio pojedina pitanja osnovnih normativnih priručnika, razradio i uključio u funkcionalne stilove hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika i crkveni stil koji je neopravdano izostavljen.

Pravilnosti i usustavljivanju pojedinih norma u hrvatskom književnom (standardnom) jeziku svakako pridonosi tijesna muđusobna suradnja strukovnih i obrazovnih ustanova, odbora, povjerenstva i pojedinh kroatista. Katkad se zbiva da ustanove i jezikoslovci imaju različita mišljenja i rješenja o tzv. pojedinim normativnim prijeporima, no takvi se slučajevi rješavaju dogovorom. I ova konferencija može valjda tomu nešto pridonijeti uz dobru volju i želju njezinih sudionika. Dobar je primjer makar pokušaja zajedničkoga rješavanja neodgodivih pitanjā hrvatske normativistike pokazala rasprava o normama hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika, koju je organizirala Matica hrvatska u proljeće 1998. god. Na okruglom stolu bili su prisutni poznati i ugledni hrvatski jezikoslovci: S. Babić, J. Bratulić, D. Brozović, S. Ham, M. Kačić, A. Kovačec, J. Lisac, I. Pranjković, M. Samardžija i J. Silić. Slično je raspravljanje o normi hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika bilo i na pojedinim sjednicama Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika od 2005. do 2012. god. na čelu s predsjednikom Vijeća akademikom Radoslavom Katičićevim i njegovim zamjenikom akademikom Mislavom Ježićem. U Izjavi Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika HAZU iz 2020. god. piše da će Odbor i dalje nastaviti s radom prethodnoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika na osnovi njegovih zaključaka i preporuka. Naravno da je u prethodnim raspravama bilo i neslaganja, a moguće i na sadanjoj konferenciji što je normalno za teme o aktualnom stanju hrvatske normativistike. U jezičnom planiranju normativne problematike najbolje je strukovno usuglasiti pojedine normativne razmirice i imati konsenzus subjekata jezične politike, a tek potom ići u akciju kodificiranja. Samo hrvatska jezična zajednica uz suglasje i poštivanje svih zainteresiranih čimbenika može riješiti pojedine moguće prijepore u normiranju hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika i nitko drugi izvana.

Skrenuo bih još pozornost kolega, uzgred budi rečeno, na definiciju naziva kroatistika i kroatologija. Nazivi kroatistika i kroatologija značenjski se razlikuju po opsegu hrvatskih interdisciplinarnih sadržaja koje istražujemo i proučavamo u različitim znanstvenoistraživačkim i znanstvenonastavnim  ustanovama. Kroatistika se kao  interdisciplinarno područje  hrvatske filologije bavi ili se mora baviti hrvatskim jezikom, književnošću i narodnom kulturnom baštinom (folklorom), dok se kroatologija, koju je osmislio akademik Radoslav Katičić, osim kroatistikom, bavi i drugim humanističkim i djelomice društvenim disciplinama. Kao podvrstu kroatistike  predložio bih širi uvesti u porabu i naziv – jezikoslovna kroatistika, koja istražuje i proučava upravo hrvatski jezik i njegovu metodiku nastave.

I na koncu, jezik, kultura, povijest, duhovne vrjednote i nacionalne tradicije alfa su i omega društvenoga razvoja. Temelj jedinstva hrvatske države je svakako i državotvorni hrvatski jezik. Hrvatski jezik oblikuje opće duhovno, građansko, kulturno i obrazovno područje. Služiti se njim na visokoj razini treba znati i slobodno moći svatko u Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i voditi skrb o njem na svim razinama njegove pojavnosti, od škole do državnih ustanova, jer hrvatski književni (standardni) jezik ne postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomno proučavati, brižno čuvati i razvijati. Hrvatski književni (standardni) jezik, kao jezik javne i službene porabe u svim područjima života hrvatske jezične zajednice, nije dan jednom zasvagda; status jezika, njegovo jezično planiranje, razvitak i njegovanje moraju biti stalna skrb države i struke.


Mario Grčević
Fakultet hrvatskih studija, Zagreb
  •  Jezično planiranje i zakon o službenoj uporabi hrvatskoga jezika

 Hrvatska je 90-ih godina bila izložena oštroj kritici zbog svoje navodno rigorozne jezične politike koju je, prema kritičarima, usmjeravao HDZ (Grčević 2002). Kritika je u visokoj mjeri bila komplementarna s raznim poticajima da se hrvatskim jezičnim normiranjem u Republici Hrvatskoj ne naruši “srpskohrvatski” odnosno “BKS” kao temeljni jezični model (Grčević 2009). Raspuštanjem Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika 2012. godine od strane SDP-ova ministra znanosti i pristankom ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje na demonstrativni otklon od likvidiranoga Vijeća i njegova predsjednika akademika Radoslava Katičića, zadan je težak udarac pokušajima da se u Hrvatskoj uspostavi i održi krovno, nacionalno vijeće za hrvatski jezik. Suzbijeni su i svi prijedlozi i poticaji da se prema uzoru na druge europske zemlje donese zakon o hrvatskom jeziku. Najaktivnijim zagovornicima zakonski institucionalizirane skrbi o hrvatskom jeziku bili su u drugom desetljeću 21. stoljeća političari s lijevoga političkoga spektra, poglavito članovi Hrvatskih laburista. Oni su u saborsku proceduru u dva navrata uputili prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika (2010. i 2012.). U saborskoj raspravi zalagali su se za zakonsku zaštitu službene uporabe hrvatskoga jezika, no suprotstavljali su im se članovi HDZ-a, neargumentirano tvrdeći da dodatna zakonska zaštita hrvatskoga jezika nije potrebna jer da će hrvatski jezik postati službenim jezikom Europske Unije (Grčević 2015). Hrvatski jezik postao je 2013. službenim jezikom Europske Unije, no do tada su u Hrvatskoj bili suzbijeni svi pokušaji da se uspostavi jezično planiranje na državnoj razini. Sva naknadna nastojanja u tom smjeru, od 2013. godine do danas, također su suzbijena. Zbog svega toga u Hrvatskoj se nije mogla razviti društveno odgovorna državna jezična politika kakva se razvijala u mnogim drugim europskim državama već od početka 90-ih godina (Martina Grčević 2007, 2011 i Mario Grčević 2011, 2012).

Temeljeći se na mojim dosadašnjim istraživanjima jezične politike u Hrvatskoj, uzimajući u obzir potrebe hrvatskoga društva i uvažavajući jezične zakone i propise u drugim europskim zemljama, u predavanju ću zastupati stajalište da je Hrvatskoj potreban poseban jezični zakon i pokazati što mislim da bi on trebao sadržavati.

Grčević, Mario. 2002. “O hrvatskim jezičnim promjenama 90-ih godina”. Forum, XXXXI:LXXIII:4-6. 514-552. https://bib.irb.hr/datoteka/262237.2002_Forum_2002_4-6_Grcevic.pdf

Grčević, Mario. 2009. “Hrvatska ne smije pristati na bošnjačko-hrvatsko-srpski jezik u EU”. Hrvatsko slovo 735; 736. https://www.bib.irb.hr/396013/download/396013.Grcevic_Hrvatsko_slovo_2009_05_22_29.pdf

Grčević, Mario. 2011. “Rat za hrvatski jezik i pravopis”. Hrvatsko slovo 828; 829; 830; 831 (pod raznim uredničkim naslovima) https://www.bib.irb.hr/511270/download/511270.HS_2011_03_04_1.pdf; https://www.bib.irb.hr/511274/download/511274.HS_2011_03_11_2.pdf; https://www.bib.irb.hr/511276/download/511276.HS_2011_03_18_3.pdf; https://www.bib.irb.hr/511285/download/511285.HS_2011_03_28_4.pdf

Grčević, Mario. 2011. “Hrvatski jezik i Europska Unija”. Jezik 58:2. 50-57. https://hrcak.srce.hr/file/198255

Grčević, Mario. 2012. “Institucionalna jezična politika u Republici Hrvatskoj i položaj hrvatskoga jezika danas“. Kolo XXII:5-6. 143-166. https://bib.irb.hr/datoteka/620310.Grcevic_Kolo_2012.pdf

Grčević, Mario. 2015. “Trebamo li hrvatski jezični zakon? “. Hrvatsko slovo 1062; 1063; 1064; 1065; 1066. https://bib.irb.hr/datoteka/789233.Trebamo_li_hrvatski_jezicni_zakon_-_Hrvatsko_slovo_2015.pdf

Grčević, Martina. 2007. “Vergleichende Darstellung der sprachpolitischen Tendenzen in den slawischen Ländern seit Ende der 1980-er Jahre”. Filologija 48. 41-73. https://hrcak.srce.hr/file/53619

Grčević, Martina. 2011. “Suvremena jezična situacija u slavenskim zemljama”. Slavenski jezici u usporedbi s hrvatskim II. Ur. Dubravka Sesar, Zagreb. 143-159. https://www.bib.irb.hr/526967/download/526967.Jezicna_situacija_slav.pdf


Jadranka Gvozdanović
Sveučilište u Heidelbergu
  •  Norma, književni jezik, standardni jezik: teoretski okvir i hrvatske perspektive

Uvodni dio ukratko prikazuje novije sociolingvističke pristupe pitanjima norme i standardnoga jezika. U proteklim desetljećima svi oni vide jezičnu normu kao dinamičnu i ishodovanu u socijalnim interakcijama, u kojima se često prelamaju interesi društvenih grupa, a i borba za moć. Norma postoji na više nivoa i povezana je s ideologijom i simbolikom identiteta. Standardni jezik je komunikacijski neutralna i polifunkcionalna norma, u većini slučajeva utemeljena na kulturnom sjećanju, kodificirana i ideološki uokvirena.

Zatim se tekst obraća kontroverznim pitanjima o počecima hrvatskoga standardnoga jezika i na njih daje odgovore s obzirom na sociolingvističko razumijevanje standardnog jezika. Već se tu pokazuje da treba razlikovati (i) jezičnu strukturu, (ii) komunikativnu funkcionalnost, i (iii) ideologiju i simboliku na raznim nivoima, što u kontroverznim diskusijama nije sistematski učinjeno. Ideologija standardnoga jezika uzima u obzir postojeću komunikativnu funkcionalnost, ali na nju i utječe, i igra odlučujuću ulogu u odabiru jezičnog tipa koji će biti kodificiran. Takve procese vidimo od početaka kodifikacije hrvatskoga jezika.

Glavni dio govori o varijaciji u suvremenom govornom standardnom jeziku, vrednovanju nadregionalnih varijanata i jezičnoj kritici. Glavni problem je tu nedovoljna istraženost suvremenog govornog jezika, koja je dovodila (i još uvijek dovodi) do rješenja u standardnoj normi koja nisu svima potpuno prihvatljiva. Metodologija odlučivanja o standardnoj normi nije još posve razrađena, kako dijelom pokazuju diskusije na sjednicama Vijeća za normu hrvatskoga jezika. Time nisu onemogućena neka problematična rješenja u školskim udžbenicima. Pored toga, dosadašnja razmatranja norme nisu razradila metodologiju za odnos prema geografskoj varijaciji u leksiku, te raslojenost na srednjem (tzv. mezo-) nivou, koji ima posljedice za makro-nivo standardnoga jezika, ali se s njim ne može izjednačiti.

Izbor iz literature

Brozović, Dalibor (1978) Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti. In: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, 9-83. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta.

Brozović, Dalibor (2005) O početku hrvatskoga jezičnog standarda. Jezik 52, 5: 186-192.

Gvozdanović, Jadranka (2010) Jezik i kultura Hrvata. Kroatologija, 1: 39-57.

Heller, Monica (2020) Sociolinguistic frontiers: emancipation and equality. Journal of the Sociology of Language 263: 121-126.

Kristiansen, T. & Coupland, N. (2011) Standard Languages and Language Standards in a Changing Europe. Oslo.

Matasović, R. (2019). Anđel Starčević, Mate Kapović i Daliborka Sarić (2019) Jeziku je svejedno, Sandorf, Zagreb. . Suvremena lingvistika, 45 (88), 279-284.

Mattheier, K. J. (1997) Über Destandardisierung, Umstandardisierung und Standardisierung in modernen europäischen Standardsprachen. In K. J. Mattheier and E. Radtke (eds.) Standardisierung und Destandardisierung europäischer Nationalsprachen. Frankfurt: Lang, 1–9.

Mićanović, Krešimir (2004) Standardni jezik i razgraničavanje varijanata, Fluminensia 16/1: 95-104.

Milroy, J. (2001) Language ideologies and the consequences of standardization. Journal of Sociolinguistics 5, 4: 530–555.

Starčević, A., M. Kapović & D. Sarić (2019) Jeziku je svejedno. Zagreb: Sandorf.

Swaan, de (2007) The language predicament of the EU since the enlargements, in: Sociolinguistica 21, 2007, 1-21.

Školski rječnik (2019) Mrežno izdanje Školskoga rječnika hrvtaskoha jezika usklađeno s Hrvatskim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje objavljenim 2013. godine. https://rjecnik.hr

Vijeće (2005-2012) Zapisnici i zaključci sjednica Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (2005.–2012.) vijece-za-normu.pdf (pravopis.hr)


Sanda Ham
Filozofski fakultet, Osijek
  •  Morfologija u suvremenim hrvatskim gramatikama

U radu se raspravlja o brojnim različitostima u pristupu i opisu morfološkoga sustava hrvatskoga jezika u suvremenim hrvatskim gramatikama. Riječ je o modelu i metodologiji gramatičkoga opisa, o nazivlju, o građi na kojoj se temelji opis, o opisu samom i o dvostrukostima u normativnim rješenjima. Dvostrukosti će se popisati, nastojat će se utvrditi njihovo podrijetlo i u skladu s tim i razlozi njihova pojavljivanja. Opisat će se i položaj morfoloških dvostrukosti u suvremenim pravopisima, rječnicima i jezičnim savjetnicima.

Literatura

Vladimir Anić, Josip Silić, Pravopis hrvatskoga jezika, NL, ŠK, Zagreb, 2001.

Vladimir Anić, Veliki rječnik hrvatskoga jezika, NL, Zagreb, 2006.

Stjepan Babić, Hrvatska jezikoslovna čitanka, Globus, Zagreb, 1990.

Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Milan Moguš, Slavko Pavešić, Ivo Škarić, Stjepko Težak, Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, HAZU i Globus, Zagreb, 1991.

Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Ivo Škarić, Stjepko Težak, Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika, HAZU I Globus, Zagreb, 2007.

Stjepan Babić, Milan Moguš, Hrvatski pravopis, ŠK, Zagreb, 2010.

Lada Badurina, Ivan Marković,  Krešimir Mićanović, Hrvatski pravopis, MH, Zagreb, 2007.

Eugenija Barić, Nebojša Koharović, Mijo Lončarić, Marko Lukenda, Mile Mamić, Milica Mihaljević, Ljiljana, Šarić, Vanja Švaćko, Luka Vukojević, Vesna Zečević, Mateo Žagar, Hrvatski jezični savjetnik, IHJJ, Zagreb, 1999.

Eugenija Barić, Mijo Lončarić, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Mirko Peti, Vesna Zečević, Marija Znika, Hrvatska gramatika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 1995.

Goranka Blagus Bartolec, Lana Hudeček, Željko Jozić, Ivana Matas Ivanković, Milica Mihaljević, 555 jezičnih savjeta, IHJJ, Zagreb, 2016.

Sanda Ham, Povijest hrvatskih gramatika, Globus, Zagreb, 2006.

Sanda Ham, Školska gramatika hrvatskoga jezika, ŠK, Zagreb, 2017.

Sanda Ham, Jadranka Mlikota, Borko Baraban, Alen Orlić, Hrvatski jezični savjeti, ŠK, Zagreb, 2014.

Lana Hudeček i Milica Mihaljević, Hrvatska školska gramatika, IHJJ, Zagreb, 2017.

Dragutin Raguž: Praktična hrvatska gramatika, Zagreb, 1997.

Stjepko Težak, Hrvatski naš svagda(š)nji, ŠN, Zagreb, 1991.

Stjepko Težak, Hrvatski naš (ne)zaboravljeni, Tipex, Zagreb, 1999.

Stjepko Težak, Hrvatski naš (ne)podobni, ŠN, Zagreb, 2004.

Stjepko Težak – Stjepan Babić, Gramatika hrvatskoga jezika, ŠK, Zagreb, 2000. (i novija izdanja)

Ivan Zoričić, Hrvatski u praksi, ZN “Žakan Juri”, Pula, 1998.

Ivan Zoričić, Tragom jezičnih nedoumica, ZN “Žakan Juri”, Pula, 2004.

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Hrvatski pravopis, IHJJ, Zagreb, 2013.

Rječnik hrvatskoga jezika, LZ Miroslav Krleža, Zagreb, 2000.

Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, ŠK, Zagreb, 2015.

http://hjp.znanje.hr/


Zrinka Jelaska
Filozofski fakultet u Zagrebu
  • Ortoepska norma između fonologije i fonetike

 U radu se raspravlja o promjenama u fonološkoj normi hrvatskoga standardnoga jezika i potrebi da se ona uredi. Govori se o opravdanosti pravogovorne norme hrvatskoga standardnoga jezika u dva vida. Jedno je prozodijsko i odnosi se na tonsku razliku u kratkim naglascima. Drugo je fonemsko i odnosi se na tvorbeno-mjesnu razliku između prednepčanih slivenika č i prema nepčanima ć i đ. Prvo se očituje samo u pravogovoru, a drugo i u pravogovoru, ali i u pravopisu. Problemu se pristupa sa stajališta obrazovne lingvistike i njezinih ponuda da se učenicima čiji materinski idiomi imaju u te dvije točke različit fonološki sustav omogući ovladavanje normom, ali i ponuda u obrazovanju budućih učitelja i nastavnika.

Osjetljivo fonološko razdoblje završava u dobi kada hrvatski govornici pohađaju prvi razred osnovne škole. To znači da se u osjetljivomu fonološkomu razdoblju najkasnije početkom osnovne škole trebalo omogućavalo svima koji u vlastitu materinskomu idiomu ne razlikuju uzlazne od silaznih naglasaka, posebno kratke, ili čak ni duge od kratkih te oni koji nemaju dva para nepčanih slivenika, da usvoje ta fonološka obilježja hrvatskoga standardnoga jezika. Nenovoštokavski su govornici trebali bi biti izloženi uzornu govoru u izravnomu sporazumijevanju i usmjerenomu sustavnomu poučavanju prikladnim metodama kako bi usvojili naglasni sustav, kao što se to čini u području ovladavanja inim jezikom. Onima pak koji u svojemu govoru ne razlikuju dva para slivenika također bi trebalo omogućiti da to učine, a ako već nije, trebalo ih je poučiti pisanju riječi s nepčanim i prednepčanim i nepčanim slivenicima na način kako se poučavaju pisani izrazi riječi u jezicima dubljega pravopisa poput engleskoga ili francuskoga kako  neovladanost govornom normom ne bi narušavala pravopisnu normu. To pak znači da su učitelji trebali osim vladanja pravogovornom normom, metajezičnoga znanja i osviještenosti o njoj trebali znati i kako se poučava hrvatskomu naglasnomu sustavu i dvama parovima slivenika.

Ni jedno ni drugo nije slučaj čak ni kod studenata koji su tomu izravno poučavani (npr. Duić Vlašić, Pletikos Olof 2017), što znači da se u obrazovanju predugo nije omogućavalo dijelu hrvatskih govornika da doista ovladaju pravogovornom normom. Opća je pojava da se jezik nužno mijenja kada se njegovi govornici više ne mogu pouzdati u neka sredstava razlikovanja značenja jer ih nije moguće naučiti, nego samo usvojiti u osjetljivomu razdoblju, a ono nudi primjeren unos samo učenicima koja navedena obilježja imaju u vlastitu organskomu idiomu. Hrvatski je standardni jezik u mijenama zbog novih okolnosti. Zbog sve veće pokretljivosti stanovništva unutar Hrvatske, posebno prema glavnomu gradu i utjecaja medija, od kojih ni državni nisu nudili uzorne govornike (npr. Ilinović 2015, Mlivić 2015) govornici se sve manje mogu oslanjati na navedene razlike kao fonološke jer one ne uspijevaju dovoljno razlikovati značenje u razgovorima s mnogim neštokavskim govornicima (npr. Vrban Zrinski, Varošanec-Škarić 2004), a i promijenio se odnosa mlađih govornika prema naglasnomu sustavu, čak i u kazališnim krugovima kojima je govorni jezik pretežno tronaglasan (npr. Vlah 2016). Prirodna je posljedica takvoga stanja promjena fonološke u fonetsku razliku. Pitanje je kada bi i tko trebao prihvatiti zatečeno stanje i promijeniti i u teoriji ono što se prečesto ostvaruje u govoru opisujući hrvatsku normu drugačije ili će se zbog tradicije i nade da će se nešto promijeniti ti dijelovi hrvatske fonološke norme ostavljati i dalje u međuprostoru omeđenoga uzusom, sa štetnim posljedicama i na pravopisnu normu.


Mislav Ježić
Razred za filološke znanosti HAZU
  •  Teme rasprava, način rada i zaključci Vijeća za normu  hrvatskoga standardnog jezika

Naš Odbor nasljeđuje zaključke i preporuke Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, koje je akademik Radoslav Katičić vodio od 2005. do 2012. Tako stoji i u našoj prvoj izjavi. Kao zamjenik predsjednika toga Vijeća htio bih ovdje prikazati glavne sadržaje i načela metode njegovih rasprava i zaključaka. Vijeće se je sastalo na svojih 27 održanih sjednica.

Može se prepoznati nekoliko skupina pitanja o kojima je raspravljalo Vijeće:

  1. o odnosu hrvatske jezične zajednice prema svojemu jeziku – odnosu suvremenoga hrvatskoga standardnoga jezika prema književnoj baštini i prema dijalektima, odnosno o putu kojim je književni jezik izgrađivan,
  2. o otvorenim pitanjima pravopisne norme,
  3. o pitanjima fonološke i grafičke norme, morfološke, (sintaktičke) i leksičke norme,
  4. o uporabi stranih riječi u hrvatskome, o pisanju stranih imena i o izgradnji hrvatskoga, osobito stručnoga, nazivlja,
  5. o „dijalekatskoj osnovici“ hrvatskoga književnog jezika), iskrivljenoj slici o hrvatskom književnom jeziku, o crkvenoslavenskoj pismenosti, i o dijalekatskoj stilizaciji hrvatskoga književnog jezika,
  6. o pojmovima književnoga i standardnoga jezika, o standardnome i govornome jeziku,
  7. o jezičnoj mijeni i jezičnome razvoju – u vezi s književnim ili standardnim jezikom u odnosu na prirodne idiome, dijalekte i govorni jezik.

Uz to se od aktualnih društvenih i ideoloških pitanja mogu izdvojiti rasprave Vijeća o pravima potrošača pri uporabi hrvatskoga jezika i o jezičnoj normi i zahtjevima o ravnopravnosti spolova u njoj.

Od aktualnih političkih pitanja mogu se istaći rasprave Vijeća o Zakonu o javnoj uporabi hrvatskoga jezika i o hrvatskome jeziku u Europskoj uniji.

Volio bih kratko istaći neka temeljna načela kojih se je Vijeće držalo pri raspravi o pravopisnim, gramatičkim i leksičkim pitanjima, a koja se ne uočavaju kada se gleda samo na pojedina pitanja. Ta su načela bitna za dalji napredak u podrobnijoj standardizaciji hrvatskoga jezika.

A nešto više pažnje htio bih posvetiti nekolikima jezikoslovno i spoznajno bitnim pitanjima, a to su ona koja su navedena pod brojevima 1, 5 i 7. Iz njih se može najbolje vidjeti širina premisa i pristupa kojim je Vijeće prilazilo izvođenju svojih posebnih i pojedinačnih zaključaka.

Bilješka o izvorima:

Sve su rasprave Vijeća otisnute u posebnom izdanju časopisa Jezik pod naslovom „Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, Jezik, god. 60., posebno izdanje, br. 2-4, Zagreb, travanj 2013.

Mogu se naći i na mrežnoj stranici https://pravopis.hr/uploads/vijece-za-normu.pdf


Amir Kapetanović
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb
  • Hrvatski jezični savjetnici između norme i uporabe, povijesti i politike

Jezični savjetnici korisni su standardnojezični priručnici, kojima se preporučuje pravilna jezična uporaba u govoru i pismu. Riječ je o utjecajnim, referentnim knjigama kojima je glavna zadaća širiti jezičnu kulturu. Obično su koncipirani ili po leksikografskim načelima (nižu se i tumače abecedno poredane prijeporne riječi) ili esejistički (u kraćim tekstovima raspravlja se na neku temu). Preporuke za valjanu jezičnu uporabu sežu u Hrvata, koliko je poznato, još u renesansno vrijeme, ali tek od 19. st. počinju se osmišljavati prilozi ili knjige posvećene preporukama za jezičnu uporabu. Hrvatski tiskani jezični savjetnici imaju tradiciju u hrvatskom društvu od 1904. (Rožić, Barbarizmi) i do danas je objavljeno dvadesetak takvih priručnika. U njima se prelamaju aktualni utjecaji politike oko jezika sklupčani s jezičnom politikom, a osobito su iz povijesti dobro poznate dvije purističke skrajnosti, vukovska (mladogramatičarska) i endehaška. Zbog tih dviju skrajnosti jezični savjetnici označeni su ponekad i kao oružja za odstreljivanje “nepoćudne“ jezične uporabe i nametanje jezičnih zamjena. Unatoč tomu što su ti priručnici kadšto sputavali i okivali jezičnu slobodu, pokazali su se i korisnima jer je doista ponekad važno na jednom mjestu pročitati skup stručnih mišljenja i razmotriti argumentaciju o tom zašto se neki izraz ne preporučuje ili zašto se i u kojim okolnostima preporučuje uporaba nekoga drugoga izraza. Međutim, u hrvatskim jezičnim savjetnicima mogu se pronaći i vrlo površna objašnjenja iz kojih slijede zaključci s preporukama. Primjerice, u objašnjenjima se prešućuje da je neki izraz vrlo ukorijenjen i proširen u izražavanju govornika hrvatskoga jezika ili se zanemaruje da neki „nepreporučen“ izraz može kadšto imati prednost u stilistički uvjetovanom (obilježenom) izražavanju. Površnost u tim objašnjenjima osobito može zasmetati kada se bez objašnjenja ustvrđuje da neki izraz “bolje odgovara duhu hrvatskoga jezika“ ili se samo odabranim argumentima podupire tvrdnja da je neki izraz „pravilniji“ nego drugi, i pritom izostaje pokušaj objašnjenja zašto je i kako je moglo doći do „nepravilnosti“. U tumačenjima također se rijetko uzima u obzir hrvatska jezična povijest, pa se događa da se uskrati preporuka onim izrazima koje više od stoljeća rabe mnogi hrvatski pisci u tekstovima različitih funkcionalnih stilova. Rečeno ćemo u ovom prilogu nastojati kritički analizirati tumačenja u jezičnim savjetnicima i podupijeti nalaze reprezentativnim primjerima, koji ukazuju na prelamanje jezične norme, uporabe i povijesti te politike oko jezika.

Osnovna literatura:

Samardžija, Marko, Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918. do 1941.), Školska knjiga, Zagreb, 2012.

Starčević, Anđel, Kapović, Mate i Sarić, Daliborka, Jeziku je svejedno, Sandorf, Zagreb, 2019.


Mate Kapović
Filozofski fakultet u Zagrebu
  •  O normiranju, preskriptivizmu i ideologiji

Na izlaganju će autor govoriti o problemima iz naslova nastavljajući linijom zacrtanom u radovima Kapović 2011, Kapović 2013, Starčević, Kapović & Sarić 2019 i Kapović 2021. Riječ je o pristupu koji se, nasuprot preskriptivističkom(u), temelji na osnovnim spoznajama znanosti o jeziku, ali koji je istovremeno/istodobno i otvoreno ideološki (jer drugačiji ne može biti), zastupajući progresivne vrijednosti kao što su demokratičnost i egalitarnost (nasuprot konzervativnim vrijednostima autokratičnosti i hijerarhičnosti). Autor će u izlaganju pokušati dati svoje odgovore na pitanja postavljena u najavi skupa.

Reference

Kapović, Mate 2011, Čiji je jezik?, Algoritam, Zagreb

Kapović, Mate 2013, „Jezik i konzervativizam“, u: Kolanović, Maša (ur.), Komparativni postsocijalizam: slavenska iskustva, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb: 391‒400

Kapović, Mate 2021, „Osvrt na osvrt: o jezičnoj politici i objektivnosti“, Suvremena lingvistika [u procesu objavljivanja]

Starčević, Anđel; Kapović, Mate & Sarić, Daliborka 2019, Jeziku je svejedno, Sandorf, Zagreb


Mile Mamić
Zadar
  • Prihvaćanjem (i)jekavštine hrvatski se jezik našao u slijepoj ulici iz koje još nije izašao

 Mirko Petravić je u časopisu Jezik ( Zagreb, 1959., 8 (1), str. 28 – 30.) objavio članak „Zašto su nam srednjoškolci nepismeni?“.  (Taj sam članak vidio kao osnovnoškolac kod svojega seoskog župnika.) I nakon odmaka više od 60 godina mogao bih s pravom parafrazirati taj naslov i proširiti ga na najvišu razinu obrazovanosti ovako: „Zašto su nam akademici nepismeni?“ To bi pitanje u prvom redu obuhvatilo akademike u širem smislu – akademski obrazovane hrvatske građane, ali ne bi bili izuzeti ni akademici u užem smislu – članovi HAZU. Imam za to dokaza za jedne i druge, i to raznih obrazovnih profila. Glavni razlog te „nepismenosti“ jest nedosljedno rješavanje gotovo dvostoljetnog pitanja pisanja i izgovora dugoga staroga glasa tzv. „jata“, ni s kratkim „jatom“ nije puno lakše, pogotovo ako je ispred njega tzv. „pokriveno r“.

Težište ovoga rada bit će ipak na tzv. dugom „jatu“ u hrvatskoj kodificiranoj i uporabnoj normi u (iz)govoru i pismu od izbora štokavštine i (i)jekavštine za hrvatski književni (standardni) jezik do danas.

Razmotrit ćemo sastavnice ije s gledišta novijih fonoloških i prozodijskih (osobito naglasnih) spoznaja, te prijedloge i pokušaje zamjene ije sa ie ili je te njihove prednosti i nedostatke.

Posebno ću se osvrnuti na javnu raspravu o tom pitanju 1999. godine te o razlozima zašto zamjena sa je nije ušla u anketna pitanja.

Duboko svjestan težine „jata“ kao pravopisnog, pravogovornog i didaktičkog pitanja, zalagao sam se kao član Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika u oba sastava da se to pitanje prije ulaska u Europsku uniju raščisti, a u ožujku 2013. Pozvao sam širu hrvatsku kulturnu javnost na rješavanja toga nesklada između pravogovora i pravopisa. O svemu tome imam zanimljivih promišljanja i reakcija pojedinaca i ustanova.

Na nesklad između pravopisa i pravogovora riječi riječ i rječnik, vijest i vjesnik upozorio je Dalibor Brozović  u članku O naglasku riječi vjesnik i rječnik (Jezik, XXIX, 85-86), gdje kaže da bismo te riječi trebali pisati jednako kao vijest i riječ kad bismo htjeli biti dosljedni.

Svi se slažemo s Brozovićem da bismo to trebali pisati jednako, ali se još nismo dogovorili kako. A hoćemo li?


Bojan Marotti
Zavod za povijest i filozofiju znanosti HAZU, Zagreb
  •  O pojmu biranoga sustava. Lászlóov pristup

U skupu se svih hrvatskih sustava, tj. u hrvatskome susustavlju, nalazi (i) jedan osobiti, tzv. birani sustav. Taj se sustav zove biranim zato jer se u njem svaki lik može, prema stanovitim (unaprijed određenim) mjerilima, na svakoj jezikoslovnoj razini – birati, što ga čini podatnim za doradu. Uočiti je pri tome da se on ne može poistovjetiti ni s jednim naravnim sustavom, dakle ni s jednim »organskim idiomom«, što ga pak, u određenoj mjeri, čini umjetnim. Njegova je uspostava posebice važna u onim jezičnim zajednicama u kojima su razlike među naravnim sustavima izrazitije, a tako je upravo u Hrvatskoj. Taj se sustav kadšto nazivlje i »uzornim«, gdjekada »književnim«, danas pak sve češće »standardnim«, a mogao bi se, zajedno s Danteom, zvati i »otmjenim«. U prilogu se ponajprije razmatra spomenuto nazivlje, koje se uzajamno značenjski razgraničava, te se istodobno pokazuje zašto bi, s jezikoslovnoga stajališta, prednost trebalo dati upravo svezi birani sustav. Potom se opisuju značajke biranoga sustava, upozorava se na pojam očuve raznolikosti, kao na jedno od njegovih temeljnih obilježja, a zatim se navodi određen broj mjerila na osnovi kojih je moguće provesti biranje te time uspostaviti propis. Pri tome se, prema prijedlogu što ga je 23. svibnja 2000. iznio profesor Bulcsú László u jednome svome predavanju u Zagrebačkome lingvističkome krugu, uvodi pojam bodovanja. Na kraju se, primjenom spomenutoga pristupa, razmatraju pojedini (prijeporni) hrvatski primjeri, pri čem se ujedno predlaže i poželjan odabir, dakle i propis, na razini hrvatskoga biranoga sustava.

 Osnovna literatura

    1. László, Bulcsú. 1990. Što bi bilo da nije bilo. Start 559 (23. 6.), 53–55.
    2. László, Bulcsú. 1993. Pabirci redničnoga i obavjèstnîčkôga pojmovlja oko razumnih sustava. U: Slavko Tkalac, Miroslav Tuđman (ur.). 1993. Obrada jezika i prikaz znanja. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 11–73.
    3. László, Bulcsú. 1996. Općitbena bilježitost pri odredbi srbštine i hrvatštine. U: Marin Andrijašević, Lovorka Zergollern-Miletić (ur.). 1996. Jezik i komunikacija. Zagreb : Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, 430–451.
    4. László, Bulcsú. 2000. Kàkov_bimo_si mògli bírati jèzik?. Uručak od 23. svibnja. Zagreb : Zagrebački lingvistički krug.

Ranko Matasović
Razred za filološke znanosti HAZU
  • Brozovićeva tipologija slavenskih standardnih jezika i hrvatski jezik danas

 U nizu članaka objavljenih u kasnim šezdesetim godinama prošloga stoljeća Dalibor Brozović razradio je tipologiju standardnih slavenskih jezika zasnovanu na nizu sociolingvističkih i povijesnih kriterija kao što su razina autonomnosti, otpornost purističkim tendencijama, kontinuitet povijesnoga razvitka, itd. (Brozović 1970: 51-54). Brozovićevi su standardološki radovi do danas vrlo utjecajni u Hrvatskoj (Mićanović 2018, Matasović 2020), iako su neke njegove teze bile izložene kritici (Vuković 2016, Starčević, Kapović i Sarić 2019). Mi pak Brozovićev pristup i dalje smatramo valjanim budući da njegovi kriteriji rasvjetljuju razlike u načinima na koje se standardni jezici razvijaju i kako su u različitim zemljama oblikovani različitim povijesnim procesima, što se danas u standardološkoj literaturi često zanemaruje (Matasović 2016). Štoviše, Brozovićeva je teorija vrijedna i stoga što pokazuje kako standardni jezici igraju različitu ulogu u kulturama različitih nacija. Zbog svega toga vjerujemo da je potrebno kritički ponovno vrednovati Brozovićevu tipologiju slavenskih standardnih jezika, posebice u svjetlu političkih, društvenih i sociolingvističkih promjena koje su se u istočnoeuropskim zemljama odvile tijekom proteklih pola stoljeća. O tome će biti riječi u mojem izlaganju na ovom skupu.

Literatura

Brozović, Dalibor. 1970. Standardni jezik,  Zagreb: Matica hrvatska.

Matasović, Ranko. 2016. Lingvistička povijest Europe [A Linguistic History of Europe], Zagreb: Matica hrvatska.

Matasović, Ranko. 2020. “Branič jezika standardnoga”, Jezik 67, 2-3/2020: 41-59.

Mićanović, Krešimir. 2018. Varijacije na temu jezika i varijanata. Standardologija Dalibora Brozovića, Zagreb: Matica hrvatska.

Starčević, Anđel, Kapović, Mate & Sarić, Daliborka 2019. Jeziku je svejedno [The language does not care]. Zagreb: Sandorf.

Vuković, Petar. 2016. „Autonomija standardnoga jezika“ [The Autonomy of the Standard Language], in: Lada Badurina (ed.) Riječki filološki dani, knj. X, Rijeka: Odsjek za kroatistiku FIlozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 361-370.


Anita Peti-Stantić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
  • Stalna na tom svijetu samo mijena jest

Normiranje standardnoga jezika, kao što je istaknuo još akademik Katičić (1963) prije gotovo šezdeset godina, zadatak je lingvista, no ne samo njih. Normiranje standardnoga jezika, da bi imalo smisla, mora prihvatiti jezična zajednica za koju jezik koji se normira ima specifičnu vrijednost. Ta se vrijednost s jedne strane ogleda u sagledavanju veze jezične zajednice sa svojom tradicijom, a s druge u funkcionalnosti tako normiranoga jezika kako bi on bio koristan i upotrebljiv u suvremenosti. Ta mijena prošlosti i sadašnjosti, apstrakcije i aktualizacije, potrebe za stalnošću i prepoznatljivošću i otvorenosti nezaustavljivom tijeku jezičnih promjena, upravo je ono što zahtijeva kritičan pogled i odmjeravanje autoriteta koji su, ne svojom autoritarnošću, nego racionalnošću i objektivnošću, pozvani da predlažu mjere za doradu jezičnoga sustava na bilo kojoj razini.

Premda spoznaje suvremene lingvistike neupitno usmjeravju pažnju istraživača na znatno dublje ispreplitanje semantičkoga i sintaktičkoga u jeziku (Jackendoff, 1997, 2010), kad se o normiranju radi, nerijetko leksičko izbija u prvi plan. To leksičko nije čak ni semantičko, nego je često kvazisemantičko, što zamagljuje sliku i onemoguće racionalizaciju, a onda i prihvaćanje predloženih promjena. Hrvatski jezik u tom smislu ni po čemu nije specifičan ni drugačiji od drugih jezika

Danas, kad su nam dostupna i psiholingvistička i korpusna istraživanja koja omogućuju znatno veću objektivnost u procjeni onoga što se u jezičnoj zajednici koristi, a što ne, što se procjenjuje “neutralnim”, a što ne, osnovno pitanje nije možemo li objektivno procijeniti, nego na temelju kojih kriterija procjenjujemo.

Kako bismo otvorili pitanje kriterija, u ovom će izlaganju biti riječi o racionalizaciji onoga što se nevoljko naziva jezičnim osjećajem i jezičnom kulturom, i to specifično sa stajališta općeg i stručnog intelektualnog vokabulara hrvatskoga jezika. Posebna će pažnja biti posvećenja potencijalu pojedinih leksema za sudjelovanje u oblikovanju stalnih i slobodnih konstrukcija. Intelektualni se vokabular, naime, još od 19. stoljeća smatra mjerom civilizacijskoga dosega zajednice kroz čiju se mogućnost da se jezikom koji posjeduje razveden vokabular toga tipa precizno sporazumije o temama mimo svakodnevice, o temama raznorodnog i raznolikog spoznajnog kruga koji okupira govornike te zajednice, prelama i pitanje vrijednosti takvoga jezika za zajednicu i pitanje njegove živosti i životnosti. U tom je smislu jasno da kriteriji koji su vrijedili u razdoblju inicijalne standardizacije i normiranja nisu nužno podudarni kriterijima koji su prihvatljivi tijekom re-standardizacije jezika (Peti-Stantić i Langston, 2013).

S obzirom na to da je upravo razvoj intelektualnog vokabulara, pa čak i zadržavanje postojećeg intelektualnog vokabulara u svijesti mlađih govornika hrvatskoga jezika, jedna od najzanemarenijih sastavnica normiranja i brige o hrvatskom jeziku, smatram potrebnim otvoriti tu temu i ponuditi analizu uočenih problema.

BIBLIOGRAFIJA

Jackendoff, Ray (1997). The Architecture of the Language Faculty. The MIT Press.

Jackendoff, Ray (2010). Meaning and the Lexicon: The Parallel Architecture 1975-2010. Oxfod University Press.

Katičić, Radoslav (1963). Normiranje književnog jezika kao lingvistički zadatak. Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, Vol. 11 No. 1, 1963, 1-9.

Peti-Stantić, Anita i Keith Langston (2013). Hrvatsko jezično pitanje danas: Identiteti i ideologije. Zagreb: Srednja Europa.


Anđel Starčević
Filozofski fakultet u Zagrebu
  • Standardni dijalekt za 21. stoljeće: više lingvistike, manje distopije?

Jezičnopolitička pitanja vezana za hrvatski standardni dijalekt i u današnje, post-standardizacijsko doba izazivaju brojne stručne prijepore i velik interes javnosti, što je očekivano i sasvim u skladu sa simboličkom, identitetskom funkcijom jezika i njegovih brojnih varijeteta. Opće je poznato da i jezikoslovci i laici iskazuju raznolike stavove o jeziku (kao i o drugim, izvanjezičnim pojavama), od iznimno konzervativnih do krajnje liberalnih. S time u vezi postoji nekoliko problema o kojima vrijedi raspraviti na razini jezične politike i jezičnog planiranja. Naime, (1) varijabla u kojoj bi se jezikoslovci trebali razlikovati od laika razina je stručnog znanja, odnosno od jezikoslovaca bismo očekivali da u svojem angažmanu u jezičnom planiranju koriste lingvističke spoznaje umjesto da ih zanemaruju, a u Hrvatskoj se često događa upravo potonje. Ignoriraju se poznati i prošireni mehanizmi sinkronijske varijacije, dijakronijske promjene i jezične pragmatike, pri čemu se i vrlo nizak stupanj varijantnosti redovito prikazuje kao navodno realan problem jezičnog planiranja. Također, (2) u javnom diskursu o jeziku često se ne pravi razlika između a) deskriptivnih činjenica o jeziku i b) preskriptivnih stavova o jeziku odnosno jezičnih ideologija, zbog čega se smanjuje kvaliteta standardoloških rasprava. S tim je povezano i to da (3) neki jezikoslovci smatraju da se jezična politika može voditi apolitički, neutralno, objektivno i strogo znanstveno ili pak ideološkim smatraju samo radikalne konzervativne ili liberalne stavove o jeziku dok umjerene stavove percipiraju kao neutralne i znanstvene. Sve to upućuje na (4) to da bi sudionici jezičnog planiranja trebali razmisliti o vlastitim diskursnim modelima, metaforama, predodžbama i strategijama kojima se služe kako bi raspravljali o jeziku i njegovoj varijantnosti odnosno promisliti kako ti modeli odražavaju ili pak stvaraju stručna znanja, s neizbježnim društvenim posljedicama u procesu širenja određenih modela kao ‘znanstvenih’ i time ‘neupitnih’. Stav je ovoga autora da će nakon navedenog biti lakše odgovoriti na pitanja koja se tiču potrebe i vrste novih standardizacijskih angažmana te da bi umjesto zakona koji bi propisivao upotrebu neke rigidne verzije standardnog dijalekta bilo bolje promisliti o načinima na koji se može smanjivati jezična diskriminacija i promovirati jezična raznolikost.


Diana Stolac
Filozofski fakultet u Rijeci
  • Sintaktička norma, opis i odstupanja

Jezikoslovci u 21. stoljeću opisujući javnu uporabu bilježe niz odstupanja od hrvatskoga standardnog jezika na svim razinama. Najviše je zamjedbi vezano uz leksičku razinu i utjecaj engleskoga jezika, dok je manje literature posvećeno sintaktičkoj razini.

U izlaganju se opisuju različite vrste odstupanja od sintaktičke norme. Dio ih je zabilježen još u jezičnim savjetnicima s početka 20. stoljeća (npr. prijedložni instrumental u funkciji priložne oznake sredstva: voziti se s vlakom, pisati s olovkom), a dio tijekom stoljeća (npr. porast genitivnih rekcijskih odnosa: lagati koga, odnosno genitivnih prijedložnih izraza u odnosu na dativne: nadomak Rijeke). Ove su pojave zabilježene i opisane u gramatikama i školskim udžbenicima.

Krajem stoljeća zamijećene su promjene kongruencijskih odnosa u atributnim sintagmama (prvenstveno zamjena pridjevskih atributnih sintagmi imeničkima, npr. Motovun film festival, vaterpolo reprezentacija), da bi se početkom novoga tisućljeća u javnoj uporabi našle neke nove sintaktičke konstrukcije (kao što je uporaba prijedloga nevezanoga uz imenicu, npr. kava za van, šampon 3 u 1, odnosno nizanje prijedloga, npr. čokolada za u goste, haljina za na ples), koje zasad gramatike ne opisuju ni kao dio sintaktičke norme ni kao nestandardnojezične pojave.

Namjera je izlaganja otvoriti raspravu o sintaktičkoj normi i o sintaktičkoj nekompetenciji brojnih govornika u javnoj komunikaciji.

Literatura:

Barić, Eugenija i dr., 1999. Hrvatski jezični savjetnik. (izvršni ur. Lana Hudeček – Milica Mihaljević – Luka Vukojević). Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena i Školska knjiga.

Frančić, Anđela; Hudeček, Lana; Mihaljević, Milica, 2005. Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

Katičić, Radoslav, 21991. Sintaksa hrvatskoga književnog jezika – Nacrt za gramatiku. Zagreb: HAZU.

Kovačec, August, 2004. Izazovi globalizacije i hrvatski jezični standard. Jezik, 51/2: 60–66.

Opačić, Nives, 2006. Hrvatski u zagradama – globalizacijske jezične stranputice. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

Samardžija, Marko, ur., 1999. Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.

Samardžija, Marko; Pranjković, Ivo, ur., 2006. Hrvatski jezik u XX. stoljeću. Zagreb: Matica hrvatska.

Silić, Josip; Pranjković, Ivo. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb: Školska knjiga.

Stolac, Diana, 2018. Raskorak između norme i uporabe, Od norme do uporabe 1, ur. Jadranka Mlikota, Osijek: Filozofski fakultet Osijek i Hrvatska sveučilišna naklada, 26-43.


Drago Štambuk
Razred za književnost HAZU
  •  Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što (zaštićeno kulturno dobro od 29. XI. 2019.) stožer je za okupljanje / integriranje svih dionica (idioma ili stilizacija) hrvatskoga jezika, za promišljanje naše jezične prošlosti i budućnosti, te hrvatske jezične sudbine

Povijest hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika iznimno je složena, istovjetno burna (jer jezik jest narod i narod jest jezik prema popu Martincu koji nakon Krbavske bitke bilježi: Turci nalegoše na jazik hrvatski). Sastavnice naše jezične, nakon triju nosivih i temeljnih narječnih: čakavske, kajkavske i štokavske, i mnoge su ine (crkvenoslavenska i latinska, pa i grčka, a vjerojatno i indoiranska; značajna je uloga bosanskohercegovačke štokavske ikavice i dubrovačkoga staroga govora prožetoga čakavštinom, s natruhama talijanskoga). Na hrvatski jezik utjecali su i njemački, češki, slovački, francuski, ruski, mađarski, na poseban način turski, a u novije vrijeme i poglavito engleski. Posebno je pitanje odnosa hrvatskoga književnoga jezika  sa susjednim i srodnima bošnjačkim (bosanskim), srpskim, crnogorskim i slovenskim jezikom, ali i unatražnog utjecaja njegovih  dijaspornih petrifikacija (Molise, Gradišće, Novi Zeland, američke čakavske enklave: Kalifornija, Punta Arenas…).

U teško stečenoj slobodi staviti nam je sve jezično blago na stol i  prosijati ga kroz sito književnoga jezika; uz glavno jelo: standardni  jezik (koji se sjajno potvrdio i zahtjeva nastavak osjetljive normizacije), i predjelo i pojelo, i sve moguće začine i slastice iz čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga; s radosnom  ozbiljnošću pristupiti, u narodnom interesu i na primjeren način, sređivanju i preslagivanju unutar rastera i mrežja sveukupnosti jezika nam hrvatskoga.

Povijesno, između austrijske imperijalno-balkanske jezične politike (Drang nach Osten) i velikosrpskih jezičnih presizanja (Drang nach Westen), koineizirajući su pokušaji (Belostenčev i Zrinsko-Frankopanski Ozaljski književni krug) težili za poistovjećivanjem jezika i ozemlja, pokrivajući jezičnom ča-kaj-što formulom hrvatske povijesne zemlje. Sve su hrvatske filološke škole XIX. stoljeća prije hrvatskih vukovaca, prihvaćajući štokavsku stilizaciju, pazile na otvorenost narječnomu bogatstvu i izražajnosti da bi obuhvatile svu hrvatsku jezičnu i teritorijalnu cijelost.

Sa što opsežnijim jezičnim zahvatom pokrit nam je što više hrvatskoga ozemlja, dijagnosticirati povijesne jezične i teritorijalne gubitke, i gdje je moguće – ispraviti ih, slobodnim i demokratskim načinima; obrambeno se postaviti prema nasilnim, presizajućim politikama o zajedničkome jeziku, jer hrvatski jedino preko štokavske dionice može se staviti pod kapu zajedničkoga jezika, dok s distinktnima: čakavicom i kajkavicom ukazuje na svoje leksičko bogatstvo i blistavu mu pričuvu, kao i na značajne književnosti u podređenim idiomima koje Zlatna formula reafirmira, ali ne tako da bi ništila iznimno potvrđeni štokavski standard, već ga bogatila na uravnotežen i mudar način, dodajući, a ne oduzimajući ništa od njegove primjerne ostvarenosti.

Podređene dionice hrvatskoga jezika u snažnom su buđenju od Hrvatskoga proljeća, osobito od osnutka suvremene hrvatske države. Već samo pokretanje svehrvatske jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na otoku Braču 1991. zakotrljalo je grudu koja narasta i potvrđuje se preko brojnih inih lokalnih smotri i jezično utvrđuje / osnažuje zemlju; unutar čakavskih manifestacija (Žminjska beseda, Čakavski sabor, Brižićev dvuor…) i kajkavskih događanja (Zlatar, Krapina, Varaždin, Zelina, nagrada Katarina Patačić…), te smotri štokavskih pod-dionica (Šokačka rič…), afirmiraju se mjesni govori i materinska riječ koja više nije stidna jer ostvaruje brojna suvremena i važna autorska djela (u kajkavštini Kristian Novak, Božica Jelušić, Ernest Fišer, Zvonko Kovač, Marko Gregur, Božica Brkan, Lidija Bajuk, Vera Grgac…; u čakavštini Miodrag Stojević, Danijel Načinović, Joško Božanić, Jakša Fiamengo, Tomislav Milohanić, Vjekoslava Jurdana, Evelina Rudan, Vlasta Vrandečić Lebarić, Zlatan Jakšić, Tatjana Radovanović…; u nestandardnoj štokavici Tomislav Žigmanov, Herbert Gassner, Peter Tyran, Jurica Čenar…). I televizijske serije i filmovi dokazuju svehrvatsko međusobno razumijevanje i prihvaćanje nestandardnih jezičnih dionica koje su svim Hrvatima bliže no što se moglo pretpostaviti (Breza, 1967; Naše malo misto, 1968-1971; Mejaši, 1970; Gruntovčani, 1975; Velo misto, 1979-1981…).

Kreativna fleksibilnost i prožimanje unutar jezičnih dionica nepohodnost je današnjice, posebice zbog zazornih povijesnih jezičnih okljaštrenja i trunkacija, te političkih nametnuća ili oduzimanja protiv kojih je svoj glas dizao i Miroslav Krleža (kritizirajući Gaja i Ilirski pokret), a u suvremenosti također i Radoslav Katičić. Poput osmotskog procesa između polupropusnih membrana jezičnih dionica, granica ili rasjeda bez tektonskih poremećaja, uživati nam je u stabilnosti mijena i zamjena, bez naglog oslobađanja trusne energije i poremećaja jezičnoga sustava.

Jezik nam je braniti i od tuđica, sustavno prevoditi tehničke, medicinske i ine izraze i nazive u hrvatski standardni jezik. Zakon o jeziku trebao bi zajamčiti službenu i javnu uporabu hrvatskoga standardnoga jezika (i u obrazovanju i znanosti); no biti nam je iznimno opreznima s jezičnim propisivanjem, ali se istodobno i nastavljati na naputke Zlatne formule ča-kaj-što u alkemijskom prenošenju trojednoga jezika prema plemenitoj slitini hrvatske jezične cijelosti.

Nikako nisu poželjni drastični rezovi unutar jezika; manje ili veće nutarnje srazove liječit nam je prožimanjem dionica. Neophodna je postupnost i postojanost u rečenom jezičnom procesu i pozivanje, poredbeno, na fiziološko stabilno stanje ljudskog organizma tzv. steady state koje predmnijeva male promjene u vremenu, sitne varijable (leksika npr.) u održavaju jezične stabilnosti i ravnoteže, uz puno razumijevanje prožimajućih procesa – održavanja komunikativnosti i organskoga jezičnog razvitka, te mijenjanja kroz dulje vrijeme – a sve s ciljem da nam jezik postane vjerodostojniji i sa što manje prepreka među stilizacijama; da ga se kroz vremenski tijek kontrolira i skrbi o njemu kano o rastućem djetetu, te hrani s unosima koji ga jačaju i bogate, a istovremeno ostvaruje izvornu priopćivost i izražajnost, govornu i pismenu, hrvatskoga naroda između sebe i svojih dionica. Proces jezični o kojemu bih da zborim vrlo je sličan kemijskom procesu osmoze, prolaženja lingvističkih čestica ili sklopova kroz polupropusne membrane naših jezičnih idioma, našega razumijevanja i prihvaćanja, ali istodobno i odbacivanja. Akademijin odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika treba biti upravo ovo potonje – osjetljivo osmotsko nadgledništvo!

Jezično bogatstvo i raznolikost u stalnom su odnosu svojevrsnoga reda i nereda; iz njega nam je graditi fleksibilnu normu ili red: kano iz ženskog nereda yin u muški red yang;  stvaralačkim i nježnim jezičnim nadmetanjem stvarati nam je svrhovitu normu, a kadšto je po potrebi i politički poduprijeti. Za potonju argumentaciju oslonit nam se i na priznanje hrvatskoga kao službenoga jezika Europske unije 2013.

Trojednu narav hrvatskoga jezika, iskazanu Zlatnom formulom ča-kaj-što (oznakovljenu ili brandiranu; brand = oznak, za one koji potonji izraz što sam ga skovao ne razumiju od prve), najuputnijim mi se čini prispodobiti ili usporediti s kemijskom formulom životvorne molekule vode koja se sastoji od većeg atoma kisika (koji predstavlja ŠTO), i dvaju manjih atoma vodika (koji predstavljaju ČA i KAJ). Tek u zajedništvu rečenoga „svetoga trojstva“ moguće je dati životni potisak i uzgon za veličanstvenu gradbu. Molekula vode kemijski je ekvivalent, pars pro toto,  jezikoslovne hrvatske koiné.

No u procesima poželjne sveukupne hrvatske jezične integracije moguće su i sile dezintegracije koje politički tendiraju separatizmu što se, recimo, događa registriranjem kajkavskoga književnog jezika ili inzistiranjem na istom registriranju tzv. čakavskoga jezika (bez dodavanja neophodnog uvodnog pridjeva hrvatski; tako jedino – hrvatski kajkavski ili hrvatski čakavski jezik).

Norma kojoj nam je težiti i koju nam je njegovati mora biti fleksibilni, fluidni rezultantni skup / iskaz izranjajućih varijabli što predstavljaju blagotvorni jezični učinak i ostvaraj u hrvatskom  upotrebnom (govornom i pisanom) jeziku; nazovimo ga, uvjetno – normiranom hrvatskom koiné. I da norma bude stilizirana „na štokavsku“, ali da ne odbacuje „blago jezika slovinskoga / hrvatskoga“ što ga može i valja crpsti iz svojih blistavih dionica (narječja i govora). Iznaći nam je skladan i ravnotežni odnos između standardne, uspješno izgrađene neorganske nad-dionice i podjednako vrijednih i temeljnih nestandardnih organskih pod-dionica, odnos kojih  neće poticati centripetalne ino-poništavajuće, niti centrifugalne ino-odvajajuće unutarjezične sile ili tendencije.

Neki od izvora:

Ivo Banac, Hrvatsko jezično pitanje, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1991.

Drago Štambuk, Maslinov vijenac, Nakladnik Croatia rediviva, Zagreb, 1996

Radoslav Katičić, Litterarum studia, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.

Drago Štambuk, Maslinov vijenac 2, Nakladnik Croatia rediviva, Zagreb, 2001.

Drago Štambuk, Maslinov vijenac 3, Nakladnik Croatria rediviva, Zagreb, 2005.

Drago Štambuk, Maslinov vijenac 4, Nakladnik Croatia rediviva, Zagreb, 2011.

Radoslav Katičić, Hrvatski jezik, Školska knjiga, Zagreb, 2013.

Radoslav Katičić, Zlatna formula hrvatskoga jezika: ČA-KAJ-ŠTO, Kolo br. 2, 2014.

Drago Štambuk, Maslinov vijenac 5, temat: Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što, str. 297-318, Nakladnik Croatia rediviva, Zagreb, 2016.

Drago Štambuk, Kad su miši balali molfrinu, (autorske pjesme kroz prizmu ča-kaj-što) Naklada Đuretić, Zagreb, 2017.

Vjekoslava Jurdana; Čakavska rič, Polugodišnjak za proučavanje čakavske riječi, No. 1-2, 2018. Intersticijski jezični i poetski međuprostori kroz prizmu ča-kaj-što na primjeru pjesničke zbirke Drage Štambuka Kad su miši balali molfrinu,

Anđela Milinović-Hrga; Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Vol. 52 (244), No. 3-4 (358-359), 2019. Oporbeno jezikoslovlje Drage Štambuka/Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što

Rješenje Ministarstva kulture Republike Hrvatske o proglašenju „Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što“ kulturnim dobrom, 29. XI. 2019.

Drago Štambuk (tema: Stop Antonkologijama), Artikulacije, časopis, br. 9, 2020, str. 61-63

Artikulacije, časopis, br. 9, 2020. (temat posvećen „Svjetlacima“ Tonka Maroevića

Računalno jezikoslovlje i Zlatna formula hrvatskoga jezika, Zbornik sažetaka / Book of abstracts, Osijek 25. i 26. rujna 2020; Sveučilište Josipa Jurja Strossmayer u Osijeku

Drago Štambuk, Maslinov vijenac 6, temat: Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što s Rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske o Zlatnoj formuli kao kulturnom dobru, Nakladnik Croatia rediviva, Zagreb, 2021.

https://narod.hr/kultura/dr-stambuk-za-narod-hr-zlatna-formula-hrvatskoga-snazi-jezik-iznutra-odvajajuci-ga-od-vukovih-zasada-i-brani-od-geopolitickih-presizanja

https://www.vecernji.hr/vijesti/razgovor-s-jednim-od-najuglednijih-diplomata-evo-zasto-vjerujem-da-je-iran-pradomovina-hrvata-1403671

http://m-brojevi.com/


 

8. ožujka 2021.

IZJAVA Odbora HAZU za normu hrvatskoga standardnog jezika 

u povodu proglašenja tzv. „bunjevačkog jezika” jednim od službenih jezika u Subotici:

Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika prosvjeduje zbog pokretanja postupka za proglašenje tzv. „bunjevačkog jezika” jednim od službenih jezika u Subotici. Ne osporavajući pravo svake etničke i nacionalne zajednice na vlastiti jezik, kao ni potrebu za njegovanjem dijalekata kojim govore manjinske skupine poput Bunjevaca, ističemo da se službeni status u pravilu daje standardnim jezicima (kao što su ostali službeni jezici u Subotici – srpski, mađarski i hrvatski), a ne nestandardiziranim idiomima poput novoštokavskog ikavskog dijalekta kojim u svakodnevnoj komunikaciji govore Bunjevci. Kada govore standardnim jezikom, Bunjevci u Vojvodini služe se većinom hrvatskim jezikom, a u manjoj mjeri srpskim. Proglašenje bunjevačkog govora službenim u Subotici može biti shvaćeno samo kao dio političkoga plana identitetskoga rastakanja hrvatske bunjevačke zajednice u Vojvodini. 

Akademik Ranko Matasović

 Predsjednik Odbora


Izjava Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika HAZU o zaključcima i preporukama Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika