Parać Frano, akademik

Redoviti članovi VIII. Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju
Parać Frano

Datum rođenja:

  • 1948

Mjesto rođenja:

  • Split

Adrese:

  • Adresa: Trg Nikole Šubića Zrinskog 11, 10000 Zagreb

Telefoni:

  • Kabinet predsjednika HAZU: +385 01 4895 122
  • Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU: +385 01 4895 171

E-mail adrese:

Parać Frano, akademik

Redoviti članovi VIII. Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju

Akademske titule:

  • profesor

Institucije:

  • redoviti profesor – Muzička akademija u Zagrebu

Funkcije u Akademiji:

  • potpredsjednik – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (2019. – …)
  • član Predsjedništva – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (01.01.2019. – …)
  • zamjenik predsjednika Odbora – Odbor za Statut (30.09.2015. – …)
  • tajnik – Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju (01.01.2011. – 31.12.2018.)

Članstvo u Akademiji:

  • redoviti član – Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju (29.05.2008. – …)
  • član suradnik – Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju (03.12.1992. – 29.05.2008.)

Životopis

Frano Parać (r. 1948.), diplomirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu Stanka Horvata, a usavršavao se kod Marina Zuccherija u Milanu u Studio di fonologia musicale della RAI. Od 1978. predaje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, najprije teoretske predmete, a potom kompoziciju. Od 1992. redoviti je profesor, a dva je puta (1985. – 1987. i 2002. – 2007.) bio dekan te je zaslužan za izgradnju nove zgrade Muzičke akademije u Zagrebu. Bio je dugogodisnji član Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje RH, a od 2006. – 2007. i njen Predsjednik. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i odličja, uključujući nagrade Josip Štolcer Slavenski (1979. i 2001.); nagrade HAZU (1993. i 2001.); diskografske nagrade Porin (1994.,1996., te 2015. za Zivotno djelo); nagradu Medugorje (1994); Judita (2000.); Peristil (2000.); Boris Papandopulo Hrvatskog društva skladatelja (2001 .); Vladimir Nazor (2001.); Nagradu hrvatskog glumišta (2001.) te odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića kao i Spomenicu Domovinskog rata 1990. – 1992. Od 1992. je clan suradnik, a od 2008. godine redoviti član HAZU. U razdoblju od 2011. – 2018. obnašao je funkciju tajnika Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU. Od 1. siječnja 2019. potpredsjednik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Važnije skladbe:

  • Muzika za gudače (1980)
  • Muzika za gudače i čembalo (1983)
  • Opera “JUDITA” (2000)
  • Gloria za bariton zbor i orkestar (1994)
  • Balet “CARMlNA KRLEŽIANA” (1985)
  • Simfonija (1992l1993)
  • Koncert za violončelo i orkestar (2015)
  • Serenade za gudače (1991)
  • Dona nobis pacem za zbor a cappella (1993)
  • Koncert za violinu i gudački orkestar (1986)
  • Sonata za violinu i klavir (1992)
  • Ples barunice za klavir (1990)
  • Koncert za rog i orkestar (1996)
  • Missa Maruliana za sole, zbor i orkestar (1993)
  • Memorie za mezzosopran i komorni ansambl (2011)
  • Koncert za violinu, violu i gudace (2008)
  • Ruke za zbor a cappella (2017)
  • Sarabanda za orkestar (1982)
  • Collegium vocale za šest pjevača a cappella (1979)
  • Gudački kvartet (1990)
  • Muzika za gitaru (1996)
  • Usnula statua za zbor a cappella (2018)
  • Diptih za tri gitare (2009)
  • Kompozicija za dva zbora a cappella (1977)
  • Pastorala za orgulje (1987)
  • Fortunae Rota za zbor a cappella (2014)
  • Kvartet za klarinet, violinu, violonéelo i klavir (1991)
  • Pacem za zbor i gudace (1994)
  • Muzika za orkestar 1985)
  • Scherzo za puhački kvintet (1985)
  • Oboe sommerso za mezzosopran i komorni ansambl (1973)
  • Ed e subito sera za tri grupe pjevača i simfonijski orkestar (1974)

Skladbe su mu izvođene u Europi, Aziji, Australiji, Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi, a od važnijih glazbenih središta treba izdvojiti izvedbe u Parizu, Londonu, Beču, New Yorku, Moskvi, Pekingu, Bruxellesu, Sydneyu itd…

O njegovu opusu ugledna muzikologinja dr. Eva Sedak zapisala je:

“U estetičkoj, skladateljsko-tehničkoj i svakovrsnoj drugoj rastresitosti glazbe s posljednje četvrtine dvadesetog stoljeća hrvatski je skladatelj Frano Parać uspio pronaći svoje prepoznatljivo mjesto zahvaljujući nepogrešivom glazbeničkom instinktu, vještom rukopisu i jasno iskazanom uvjerenju da “umjetnik mora dići svoj glas, jer je buka oko njega postala prevelika.” Prkoseći joj, Parać oslonac nalazi u krizom nedotaknutim predjelima glazbene prošlosti: u ritamskoj stabilnosti baroka, ne u dramatici njegova kontrapunkta, u formalnoj jasnoći klasike, ne u čvoristima njezinih tematskih sukoba, u emocionalnoj otvorenosti romantike, ne u njezinim tonalitetnim dvojbama. Otkrivajući svakim djelićem svog opusa nedvojbenost tih polazišta, Parać unaprijed ukida potrebu rasprave o ‘novom’ i ‘starom’, ‘povratku’ i ‘napretku’ te sa tako očišćenog, neutralnog terena kreće na posve osobno putovanje glazbom otkrivajući, spontano, s veseljem, gotovo u igri, poneki njezin skriveni rukavac, iznenadni obrat, svježi odjek. Čini to s mediteranskim osjećajem za mjeru — jednako pri efektnim gradacijama u scenskim (balet Carmina Krležiana, opera Judita), vokalno-instrumentalnim (Ed é subito sera, Missa Maruliana, Gloria), orkestralnim (Simfonija, Sarabanda), ili koncertantnim ostvarenjima, kao i u odlomcima intimne sabranosti u solističkim i komornim partiturama, medu kojima brojem prednjače one za gudače te u smirenim pasažama skladbi za zbor bez pratnje (Kompozicija za dva zbora a cappella, Collegium vocale, Dona nobis pacem). A čini to i s izrazitim smislom za kontinuitet, kako unutar vlastita opusa, tako i za onaj glazbene tradicije kojoj pripada.“