Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti održala je u četvrtak 5. lipnja 2025. znanstveni skup o hrvatskom povijesnom grbu na kojem je javno proglašena i Deklaracija HAZU o hrvatskome povijesnom grbu kojom najviša hrvatska znanstvena i umjetnička institucija donosi svoj znanstveno utemeljeni stav isključivo o hrvatskom povijesnom grbu i njegovim varijantama. U njoj se navodi da je uporaba službenog grba Republike Hrvatske propisana zakonom, ali da su se različite varijante hrvatskih povijesnih grbova, u prošlosti i danas, s ponosom isticale u Hrvatskoj i drugim državama u sklopu privatnih, javnih, kulturnih, sportskih i drugih prigoda i manifestacija.

05.06.2025. HRT Dnevnik 2 – HAZU DEKLARACIJA O POVIJESNOM HRVATSKOM GRBU

„Šahirani grb Hrvatske stilizirani je prikaz tvrđave, utvrde ili predziđa. Potkraj 15. stoljeća bio je oblikovan prema tadašnjoj metafori Hrvatske kao tvrđave, bedema, odnosno predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis), najčešće u varijanti s početnim srebrnim (bijelim), a završnim crvenim poljem (kad je parni broj polja). Šahirani grbovi Hrvatske s početnim srebrnim (bijelim) ili crvenim poljem prisutni su i korišteni gotovo podjednako još od početka 16. stoljeća. Stoga su prijepori vezani za početno polje (bijelo ili crveno) – što podrazumijeva to da bi uporaba jedne varijante isključivala drugu – lažna dvojba. Historiografske spoznaje potvrđuje višestoljetna praksa isticanja različitih varijanata šahiranoga grba. Sve to opovrgava recentne teze o posebnom značenju početnoga polja našega grba, pa se one mogu smatrati pseudoznanstvenim i politikantskim. Naime, od početka 21. stoljeća te su se teze u javnosti počele nametati ponavljanjem netočnih tvrdnja i iz njih izvedenih lažnih zaključaka. Uglavnom je riječ o zlonamjernim medijskim problematizacijama početnoga srebrnog (bijelog) polja hrvatskoga povijesnoga grba koje ga vezuju isključivo uz razdoblje II. svjetskog rata. Pritom se inačica s početnim srebrnim poljem netočno proglašava grbom i simbolom Nezavisne Države Hrvatske. Povijesni hrvatski grb s početnim srebrnim poljem tako se ideologizira i služi za dnevnopolitičke potrebe. Takav ahistorijski pristup ujedno reducira raznolikost višestoljetne kontinuirane uporabe grba sa šahiranim poljima i isključuje petsto godina povijesti podjednake uporabe inačica toga hrvatskoga heraldičkog simbola. Lažni problem s početnim poljima šahiranoga grba možemo promatrati i kao primjer povijesne tenzije između trajnosti simbola i promjenjivosti konteksta, odnosno kao dokaz iracionalne dimenzije koju poprima suvremeno manipuliranje simbolima.

Nametanje tendenciozno ideologizirane rasprave kojoj je cilj suziti i kontaminirati simbole hrvatskoga identiteta traži od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da jasno razdvoji povijesne činjenice od zlonamjernih falsifikata.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti smatra da takve rasprave o hrvatskome grbu, napose o boji početnoga polja na njemu, nisu motivirane znanstvenim, povijesnim i kulturološkim ciljevima, nego političkim i politikantskim. Zbog svega toga ovom Deklaracijom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavljuje kraj stigmatizaciji različitih varijanata hrvatskoga povijesnoga grba i suvremenoj ideologizaciji povijesnih simbola općenito.

Službeni grb Republike Hrvatske zakonom je propisan i nema inačica, ali hrvatski povijesni grb u privatnoj i javnoj uporabi, s razlogom i ponosom, može se i treba isticati onako kako su ga Hrvati tijekom povijesti naraštajima isticali, poštovali i smatrali svojim bez obzira na to je li mu početno polje bijelo ili crveno“, navodi se u Deklaraciji HAZU o povijesnom hrvatskom grbu.

Znanstveni skup otvorio je predsjednik HAZU akademik Velimir Neidhardt koji je podsjetio da se održava upravo 5. lipnja, na dan kad je 1848. za hrvatskog bana svečano ustoličen Josip Jelačić koji je za svoju bansku zastavu uzeo crveno-bijelo-plavu trobojnicu s grbom Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u sredini koja je ubrzo diljem hrvatskih zemalja prihvaćena kao hrvatska nacionalna zastava. „Hrvatska akademija je svijest i savjest hrvatskog naroda te uvijek na prvo mjesto postavlja pitanja identiteta Hrvata. Potrebno je prosvijetliti prijepore koji se pojavljuju, zaštiti povijest Hrvata od napada kojima se umanjuju nacionalne vrijednosti. Nametanjem lažnih dilema o hrvatskim simbolima pokušava se diskreditirati sva povijesna postignuća i zato te dileme treba raščistiti, a Hrvatima omogućiti slavljenje punine svoga povijesnog identiteta uz oslonac na zakone naše Republike Hrvatske“, kazao je akademik Neidhardt.

Predavači na znanstvenom skupu razmotrili su razne teme vezane uz povijest hrvatskog grbovlja, a iz njihovih izlaganja bilo je jasno da je u šahiranom hrvatskom grbu kroz stoljeća varirao i broj polja i raspored njihovih boja, pri čemu se boja početnog polja nikad, sve do stvaranja samostalne Hrvatske, nije posebno problematizirala, niti joj se pridavalo ideološko značenje. Jasno je potvrđena i činjenica da se prva zastava Republike Hrvatske koja je bila na snazi od srpnja do prosinca 1990., gdje šahirani grb nije sadržavao krunu s grbovima hrvatskih zemalja, ne može poistovjećivati sa zastavom NDH.

Prof. dr. sc. Ivan Jurković s Filozofskog fakulteta u Puli govorio je o povijesnim okolnostima nastanka hrvatskog šahiranog grba krajem 15. stoljeća, kada se Hrvatska na Zapadu prepoznaje i naziva predziđem kršćanstva zbog otpora Osmanlijama, i to u krugu Habsburgovaca kao pretendenata na hrvatsko prijestolje. Naime, rimsko-njemački car Maksimilijan I. je 1491. Požunskim mirom sklopljenim s ugarsko-hrvatskim kraljem Vladislavom II. Jagelovićem osigurao nasljedno pravo Habsburgovaca na ugarsku i hrvatsku krunu i naslov ugarsko-hrvatskog kralja. „Potaknut ishodom bitke na Krbavskom polju, ali i molbom hrvatskih staleža 1494., prepoznao je ne samo strateški značaj Hrvatske u obrani njegovih zemalja, nego i simbolički, kao predziđa kršćanstva“, rekao je Jurković. Najstariji poznati prikaz šahiranog hrvatskog grba nastao je u južnotirolskom gradu Bolzanu oko 1494., a 1495. na osliku svoda jedne kuće u Innsbrucku, i to tako da stoji u sredini, ispred grbova austrijskih nasljednih zemalja, kao njihovo predziđe. „Odgovor na ovu dodjelu Hrvatskoj šahiranog grba uslijedilo je 1496. kad Vladislav II. Jagelović Slavoniji dao grb i naziva ju „predziđem ovom našeg kraljevstva Hrvatske“, kazao je Jurković.

O šahiranom grbu koji simbolizira Hrvatsku kao predziđe kršćanstva i njegovu nastanku opširnije je govorio mr. sc. Mate Božić. Pojasnio je da hrvatsko plemstvo, posebno Frankopani, nade za obranu Hrvatske sve više polaže u Habsburgove, a ne Jageloviće kao svoje legitimne vladare pa se tako 1494. u pismu Maksimilijanu I. s Hrvatskog sabora u Bihaću Hrvatsku naziva tvrđavom u obrani od Osmanlija, što se spominje i kasnije, dok Maksimilijan u svom odgovoru Hrvatskom saboru Hrvatsku naziva vratima i štitom kršćanstva i njemačkih zemalja. To je našlo svoj odraz i u heraldici. „Simbol Hrvatske kao štita, utvrde i predziđa kršćanstva tada je oblikovan u šahirana polja tako da se zidni raster metodom redukcije i stilizacije likovno pretvorio u šahiranu plohu s pravilnim kvadratima. Bilo je to prvo službeno znamenje isključivo Kraljevine Hrvatske jer su do tada, od početka 15. stoljeća, zajednički simbol Hrvatske i Dalmacije bile tri leopardove glave“, kazao je Božić Dodao je da postoje brojni primjeri uporabe šahiranog grba Hrvatske diljem Europe, kao i spominjanje Hrvatske kao štita i predziđa kršćanstva, a takav grb prvi je put u Hrvatskoj službeno upotrebljen na pečatu zaključaka Hrvatskog sabora u Cetingradu 1527. kada je Maksimilijanov unuk Ferdinand I. izabran za hrvatskog kralja. Prema Božićevim riječima, na povelji sa zaključcima cetingradskog Sabora nalazi se sedam pečata, a najveći je onaj s natpisom „Regni sigillum“ (pečat kraljevstva), s 64 polja od kojih je početno srebrno. Božić je kazao da šahovnica nije primjeren naziv za hrvatski grb jer on kroz povijest nije sadržavao točno određen broj polja kakav je na šahovskoj ploči, a umjesto crne koristi se crvena boja. Pojasnio je da u ranijim prikazima hrvatskog grba preteže prvo srebrno polje jer se smatralo metalom koji je prema heraldičkim pravilima imao prednost pred crvenom bojom.

Akademik Stjepan Ćosić govorio je o grbovima u kruni grba Republike Hrvatske te je uz ostalo istaknuo da je prvi od grbova, sa zvijezdom i polumjesecom, koji se smatra najstarijim grbom Hrvatske, zapravo grb imaginarnog područja Ilirije koja se planirala u jugoistočnoj Europi početkom 17. stoljeća nakon protjerivanja Osmanlija, a može se shvatiti kao stilizirani prikaz Majke Božje iz Otkrivenja, gdje se opisuje kao „Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama.“ Za grb Dubrovačke Republike s crvenim i plavim gredama kazao je da je zapravo ugarske dinastija Arpadovića koji je nastavila koristiti i dinastija Anžuvinaca, a Dubrovčani su se obvezali uzeti ga 1358. nakon  Višegradskog ugovora kojim su stekli zaštitu ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i njegovih nasljednika. Dalmatinski grb bio je grb hrvatskog hercega iz 13. stoljeća koji je vladao od Jadrana do Drave, a postupno je, kakva je i inače bila praksa u zapadnoj Europi, prešao i na zemlju kojom je vladao pa je to zapravo najstariji hrvatski grb. Za grb Istre koji sadrži lik koze Ćosić je kazao da ima začetke u prikazima rogatih glava satira na kartografskim djelima krajem 16. stoljeća koji su uzeti kao simbol Istre možda zbog toga što je satir anagram riječi Istra. Za grb Slavonije s likom kune kazao je da je jedini koji je od početka službeno definiran, i to od 1496. kada ga je slavonskim velikašima dodijelio kralj Vladislav II. Jagelović. Predstavljao je tadašnju Slavoniju ili Slovinje koja se obuhvaćala današnji zapadni dio kontinentalne Hrvatske, a u 16. postao je glavni grb Hrvatskog kraljevstva, tada svedenog na „ostatke ostataka“, da bi se tek u 18. stoljeću nakon oslobođenja od Osmanlija obuhvatio današnju Slavoniju. „Šahirani grb tada se vraća na političku scenu, preuzima primat među hrvatskim zemaljskim grbovljem i u 19. stoljeću se pretvara u nacionalni simbol, u grb nacije, u vrijeme kad feudalni grbovi i u zapadnoeuropskim državama postaju građanski simboli nacionalnih država kao rijetki prežitak feudalizma u modernom građanskom društvu“, zaključio je Ćosić.

Prof. dr. sc. Hrvoje Kekez s Hrvatskog katoličkog sveučilišta govorio je o zemaljskim grbovima na grbovnicama hrvatskog i slavonskog plemstva iz 17. i 18. stoljeća, a prof. dr. sc. Tomislav Galović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu o hrvatskom šahiranom grbu u političkim i idejnim koncepcijama Pavla Rittera Vitezovića kojeg je nazvao prvih hrvatskim heraldičarom jer je detaljno opisao sve grbove hrvatskih zemalja. Opisujući hrvatski grb u svom djelu Stemmatographia iz 1701. latinskim je stihovima zapisao: „Bijela i crvena boja u tvom se mijenjaju polju, divno prikazuju one našega roda kob.“ Bijela ili srebrna boja prema Vitezoviću naznačuje pošteno srce, čistoću i vjernost, a crvena velikodušnost.

Dr. sc. Željko Holjevac, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, govorio je o hrvatskom grbu i zastavi u hrvatsko-mađarskim odnosima u 19. stoljeću. Zastava Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. u bijelom polju je sadržavala i grb triju hrvatskih zemalja, bez njihovog detaljnog opisa, iznad kojih je bila kruna svetog Stjepana, a ti su grbovi bili i dio zajedničkog ugarsko-hrvatskog grba, kao i velikog grba Austro-Ugarske. Tek 1896. dat je službeni opis da hrvatski šahirani grb kao dio zajedničkih grbova ima 25 polja i počinje bijelim poljem pa se tada pretežno koristi takva verzija grba. Međutim 1916. nastaje i mali grb Austro-Ugarske u kojem je Hrvatska zastupljena samo sa šahiranim grbom koji u to vrijeme postupno postaje općenacionalni hrvatski simbol koji predstavlja sve hrvatske zemlje. To se očitovalo u pojavi neslužbenih hrvatskih zastava koje su u bijelom polju imale isključivo šahirani grb, s različitim bojama prvog polja, a ne službeni grb Trojedne kraljevine.

Status šahiranog grba kao nacionalnog hrvatskog grba potvrđen je i osnažen nakon 1918., o čemu je opširnije govorio dr. sc. Mario Jareb iz Hrvatskog Instituta za povijest u Zagrebu. Šahirani grb kao hrvatski simbol bio je dio prvog grba Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca definiranog krajem 1918., zajedno sa srpskim i slovenskim grbom, i to tako da je prvo polje bilo bijelo. No u veljači 1919. grb jugoslavenske države je redefiniran pa je prvo polje hrvatskog grba postalo crveno, vjerojatno iz grafičkih razloga da bude simetričan sa srpskim grbom koji je imao crveni štit. Prema Jarebovim riječima, nitko se u Hrvatskoj zbog toga nije bunio i nakon toga masovno se počinje koristiti grb s prvim crvenim poljem, iako je bilo i korištenja grba s prvim bijelim poljem, a tada nastaje i puno zastava sa šahiranim grbom. Grb s prvim crvenim poljem 1939. postao je i grb Banovine Hrvatske.

Jareb je pojasnio kako je nakon osnutka NDH 1941. došlo do toga da je kao prvo polje u grbu odabrano bijelo. Zaduženje da izradi grb dobio je Emilij Laszowski, istaknuti povjesničar i kulturni djelatnik, jedan od osnivača Družbe „Braća hrvatskog zmaja“, dok je za autora zastave određen slikar Ljubo Babić. Laszowski je dao prijedlog prema kojem bi osnovica grba bio štit s 25 polja, od kojih bi prvo bilo crveno, a iznad njega bilo bi zlatno sunce s plavim slovom U poprskano kapljicama krvi, s dvojicom ustaša kao čuvarima i s ustaškim geslom „Za dom spremni“. Poglavnik Ante Pavelić je pak Babiću dao zahtjev da u početnom polju grba na zastavi bude plavo slovo U i zbog toga je Babić odabrao prvo bijelo polje. Budući da je rješenje Laszowskog bio previše barokno, autor i grba i zastave na kraju je postao Babić, no iako je ustaški simbol smješten u tropletu crvenu viticu koja se u zastavi nalazila u lijevog uglu crvenog polja, u grbu je ipak ostavljeno prvo bijelo polje. I grb i zastava detaljno su opisani u Pavelićevoj zakonskoj odredbi koja je sadržavala i grafički prikaz znakovlja NDH.

Hrvatski partizani su pak tijekom Drugog svjetskog rata koristili crveno-bijelo-plavu zastavu s malom crvenom zvijezdom petokrakom i takva zastava, uz povećanu zvijezdu, postala je 1945. službena zastava Narodne, odnosno Socijalističke Republike Hrvatske. Tada je definiran i novi grb Hrvatske, u skladu sa sovjetskom heraldikom koja je uključivala hrvatski grb koji se izdiže iz mora, obrubljen žitnim klasjem, s nakovnjem, suncem i petokrakom zvijezdom na vrhu. Prvo polje u hrvatskom grbu bilo je crveno, i to stoga što su nove vlasti također za mišljenje pitali Laszowskog koji se ponovno založio za crveno polje. „No u ustavu nema odredbe o prvom polju, samo se spominje historijski hrvatski grb, a nije bilo ni grafičkog priloga. Grb se ipak uglavnom prikazivao s  prvim crvenim poljem, no bilo je i inačica s prvim bijelim poljem“, kazao je Jareb.

Uoči višestranačkih izbora i nakon uspostave demokratske hrvatske vlasti u svibnju 1990. neslužbeno su se počeli masovno koristiti hrvatske zastave s hrvatskim grbom umjesto zvijezde, češće s prvim bijelim poljem, a takva zastava postala je službena zastava Republike Hrvatske 25. svibnja 1990. Kao prvo polje tada je, ne doduše izričito, propisano crveno („Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb, osnovica kojeg se sastoji od 25 crvenih i bijelih polja“), da bi današnji grb Republike Hrvatske, sa štitom u kojem je prvo polje crveno i s povijesnim grbovima hrvatskih zemalja u kruni, bio definiran i detaljno opisan Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske prihvaćenom 21. prosinca 1990., dan prije donošenja novog Ustava. Takav izgled hrvatskog grba kojeg je dizajnirao slikar Miroslav Šutej, definirala je komisija kojoj je bio na čelu bio povjesničar Nikša Stančić, no konačnu političku odluku o tome da će prvo polje biti crveno donio je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. „Nakon Domovinskog rata takav hrvatski grb i zastava s tim grbom su pobjednički hrvatski simboli i nema nikoga tko bi to mijenjao“, rekao je Jareb.

O hrvatskom povijesnom grbu i nekim lažnim prijeporima s njim u vezi govorio je predsjednik Uprave Školske knjige dr. sc. Ante Žužul koji je upozorio na slučajeve da su građani bili kažnjavani zbog isticanja zastave s prvim bijelim poljem i uz ostalo iznio podatak da je 2017. tadašnja pučka pravobraniteljica podnijela 34 prijave zbog isticanja takvih zastava. „Neki žele da se mi bavimo samima dobom. To traže oni koji  ne mogu podnijeti hrvatski grb ni hrvatsku slobodu. Hrvatski grb nije ni socijalistički ni komunistički ni ustaški, nego hrvatski, grb hrvatskog nacionalnog identiteta. Grb smo mi, grb je naša istost, to je ono što jesmo, to je naša sloboda, naša budućnost i naša zbirna povijest“, kazao je Žužul.