Razred za društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organizira predavanje Znanstvenost znanja i njezino filozofijsko porijeklo koje će održati akademik Igor Mikecin u Knjižnici HAZU, Strossmayerov trg 14 u Zagrebu, u srijedu 20. svibnja 2026. s početkom u 12 sati. Moderator predavanja je akademik Branko Despot.

Predavanje polazi od prikaza osnovnih oblika povijesnoga pojavljivanja i mijene filozofije kao znanosti i na njoj uspostavljenog filozofijskoga sustava znanosti od staroga preko srednjega do novoga vijeka. Posebna se pozornost posvećuje prikazu filozofijskih sustava znanosti u Platona, Aristotela, Kanta i Hegela.

Na razmatranim povijesnim primjerima filozofijske znanosti objašnjava se filozofijsko razumijevanje znanosti, kakvo je filozofijsko porijeklo i utemeljenje znanosti, pod kojim je uvjetima sama filozofija moguća kao znanost, a u kojem se smislu filozofija ne da izjednačiti sa znanošću.

Nasuprot jedinstvu filozofije i znanosti unutar filozofijskog sustava u novom vijeku dolazi do postupnog osamostaljivanja, a onda i razdvajanja znanosti od filozofijskog sustava, što je omogućilo razvoj novih znanstvenih metoda i ubrzan razvoj empirijske znanosti. Iako je udaljavanje znanosti od filozofijskog sustava primjetno već u grčkoj znanosti klasičnoga i helenističkoga razdoblja, do osamostaljivanja dolazi u novom vijeku u 16. i 17. stoljeću, kada se na filozofijskim osnovama najprije osamostaljuju matematika i fizika (Newton), a do svojega dovršenja taj proces dospijeva u 19. stoljeću, kada se pojedinačne moderne znanosti uspostavljaju kao posve zasebne u odnosu na filozofiju, a ostaju povezane s filozofijom kroz svoje teorijske ili opće znanstvene grane. U to se vrijeme od filozofije osamostaljuju i duhovne znanosti, koje se kasnije razlučuju na humanističke i društvene znanosti.

U predavanju se nadalje prati povijesni razvoj od filozofijskog sustava osamostaljene znanosti. Posebno se izlaže odnos novovjeke znanosti prema filozofiji, naime najprije njezina povezanost i upućenost na filozofijsko utemeljenje u ranonovjekoj racionalističkoj filozofiji u 17. stoljeću (Descartes, Leibniz), zatim u empirističkoj filozofiji u 17. i 18. stoljeću (Francis Bacon, Locke, Hume) i u materijalističkoj filozofiji u 18. stoljeću (La Mettrie, Holbach, Helvétius), a potom i načelno razilaženje s novovjekom idealističkom filozofijom i njezinim sustavom znanosti potkraj 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća (Kant, Fichte, Schelling, Hegel).

Posebna se pozornost posvećuje svojstvima novovjeke prirodne znanosti po kojima se ona razlikuje od grčke znanosti, napose od grčke filozofijske fizike – matematizacija, matematički empirizam i s time povezana eksperimentalnost, objektivnost i egzaktnost, realizam i mehanistički determinizam itd. – kao i tome kako se ta svojstva dalje modificiraju u modernoj prirodnoj znanosti od 19. stoljeća do danas.

Oslanjajući se na uvide moderne filozofije znanosti, prikazuju se prevladavajuća ontologijska i gnoseologijska osnova moderne znanosti, a to su kritički realizam i kritički racionalizam ili hipotetički empirizam. Izlaže se i pojam istine koji vlada u njoj, kao i svrhe prema kojima se ona ravna u istraživanju svojega predmeta.

Nadalje upozorava se na jedinstvo novovjeke znanosti i tehnike, koje u potpunosti izlazi na vidjelo u modernoj znanosti kada se pokazuje da tehnika nije samo primjena znanosti, nego da ona svojim razvojem značajno određuje razvoj znanosti.

Upozorava se na probleme vezane uz proces razdvajanja znanosti od filozofije, s jedne strane na međusobno razdvajanje pojedinačnih znanosti kao posljedica specijalizacije i pokušaj njihovog povezivanja putem interdisciplinarnosti, a s druge strane na redukcionističko objedinjavanje znanosti, koje ne uvažava posebnosti pojedinih znanstvenih područja.

S obzirom na to da se znanstveno znanje uspostavilo kao najviši oblik znanja, kao i na to da filozofija, suočena s pitanjem o vlastitoj znanstvenosti, odustaje od mnogih područja istraživanja prepuštajući ih modernoj znanosti, upozorava se s jedne strane na opasnost od scijentizma u znanosti, koji je neposredno povezan s redukcionizmom i pozitivizmom, a s druge strane na opasnost od filozofijskog negiranja vlastite znanstvenosti i povezanosti filozofije sa znanošću te mogućnosti filozofijskog utemeljenja znanosti, i općenito od antiznanstvenih tendencija u modernoj filozofiji.

Unutar same moderne znanosti ističe se osobitost humanističkih i društvenih znanosti, koje primjenjuju metode istraživanja različite od onih u matematici, prirodnim znanostima i tehničkim znanostima, u kojima je prisutan osobit afinitet za filozofiju, što se očituje i u tome da se i filozofija u znanstvenoj podjeli znanosti svrstava među humanističke znanosti.

Skreće se pozornost i na izniman položaj matematike, koja je u potpunosti neempirijska znanost i svojom blizinom s logikom, tj. svojim logičkim dokazivanjem i deduktivnim zaključivanjem iz aksioma, ukazuje na poseban odnos koji ima s filozofijom, a koji je vidljiv u filozofijskim sustavima znanosti koji se analiziraju u predavanju.

Znanosti nužno počivaju na ontologijskim i gnoseologijskim pretpostavkama koje se izričito propituju i spoznaju u filozofiji. Na osnovi uvida u te pretpostavke prosuđuju se dometi znanstvene spoznaje u modernoj znanosti, a sagledavaju se i oni njezini oblici u kojima se od početka 20. stoljeća do danas dovodi u pitanje prevladavajuća novovjeka znanstvena paradigma, ponajprije u matematici i prirodnim znanostima, ali i u ostalim područjima znanosti, te se propituje koja je uloga filozofije u tome.

Predavanje utvrđuje posljedice povijesnog procesa razdvajanja filozofije i znanosti kako za filozofiju, tako i za znanost, ukazuje na uzajamnu upućenost i nužnu povezanost filozofije i znanosti ne samo u prošlosti, nego i danas, te se sagledavaju s jedne strane mogućnosti odnosa filozofije prema modernim pojedinačnim znanostima i prema vlastitoj znanstvenosti, a s druge strane i mogućnosti odnosa modernih pojedinačnih znanosti prema filozofiji u nastojanju da i same reflektiraju o svojim vlastitim pretpostavkama u cilju produbljenja i proširenja znanstvene spoznaje, kao i unaprjeđenja primjene postignutih znanstvenih rezultata.

Akademik Igor Mikecin (1968.) redoviti je profesor u trajnom zvanju na Katedri za povijest filozofije Odsjeka za filozofiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2024.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i germanistiku. Znanstveno se usavršavao na Sveučilištu u Tübingenu u okviru doktorskog studija filozofije kao stipendist Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD), a potom i kao gostujući istraživač na Sveučilištu u Tübingenu i Sveučilištu Sapienza u Rimu. Neprekidno surađuje s nekoliko europskih sveučilišta i filozofskih udruženja.

Autor je izvornih znanstvenih radova pretežno iz povijesti filozofije, posebno povijesti grčke filozofije i povijesti njemačke klasične filozofije, a isto tako iz područja ontologije i filozofije jezika.

Svoje filozofijske interpretacije i hermeneutičko-filologijske analize temelji na izvornoj i cjelovitoj koncepciji povijesti filozofije koju izlaže u svojim znanstvenim radovima. Najznatniji znanstveni doprinos postigao je u istraživanju povijesti grčke filozofije, napose povijesti ranogrčke filozofije, što je potvrdio objavljivanjem i dviju opsežnih monografija o Heraklitu i Parmenidu s izvornim i cjelovitim kritičkim izdanjima grčkih tekstova te filozofijskim i filologijskim komentarima. Među ostalim znanstvenim radovima iz područja grčke filozofije ističu se oni u kojima se bavi temeljnim ontologijskim pojmovima Platonove filozofije. U okviru povijesti klasične njemačke filozofije istražuje ponajprije Hegelovu filozofiju, osobito Hegelovu logiku i povijest filozofije.

U izvornim znanstvenim radovima na području filozofije jezika istražuje filozofijske temelje gramatike u Grka i povijest filozofijske terminologije.

Autor je više prijevoda filozofijskih djela sa starogrčkoga (Heraklit, Parmenid) i njemačkoga (Hegel, Heidegger, Wittgenstein, Gadamer i dr.) na hrvatski jezik.