Tadijanović Dragutin, akademik

Preminuli članovi VI. Razred za književnost
Tadijanović Dragutin

Rođen:

  • 4. studenog 1905. u Rastušju kod Slavonskoga Broda

Preminuo:

  • 27. lipnja 2007. u Zagrebu

Tadijanović Dragutin, akademik

Preminuli članovi VI. Razred za književnost

Akademske titule:

  • akademik

Funkcije u Akademiji:

  • upravitelj – Institut za književnost (1953. – 1973.)

Članstvo u Akademiji:

  • redoviti član – Razred za književnost (23.06.1965. – 27.06.2007.)
  • izvanredni član – Razred za književnost (30.06.1953. – 23.06.1965.)

Spomenica Dragutin Tadijanović : 1905.-2007. / uredio Nikola Batušić

 

Akademik Dragutin Tadijanović, jedan od najznačajnijih pjesnika u povijesti hrvatske književnosti, rođen je 4. studenoga 1905. u Rastušju kod Slavonskoga Broda. Nakon započetoga studija šumarstva, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1937. Od 1953. član JAZU, danas HAZU, a od iste godine do 1973. bio je na čelu akademijina Instituta za književnost, gdje je bio urednikom i suurednikom niza kritičkih izdanja sabranih djela najznačajnijih hrvatskih književnika (A. G. Matoš u dvadeset svezaka i dr.). Sam je uredio Sabrana djela Josipa Draženovića, Vladimira Vidrića, Janka Polića Kamova, Ivana Gorana Kovačića te pet knjiga Antuna Gustava Matoša. U književnosti se javio 1922, napisavši do danas preko 500 pjesama sabranih u dvadesetak knjiga, od kojih su brojne doživjele i po nekoliko izdanja. Najpoznatije su mu zbirke Sunce nad oranicama (1933), Pepeo srca (1936), Tuga zemlje (1942), Blagdan žetve (1956), Srebrne svirale (1960, do sada dvadeset izdanja), Prsten (1963) te nekoliko izdanja Sabranih djela u više svezaka. Osim poezije Tadijanović je pisao i autobiografsku prozu te književnopovijesne studije i rasprave. Afirmirao se i kao prevoditelj s njemačkoga, češkog i slovenskoga, a brojne su mu zbirke prevedene na više stranih jezika. Dobitnik je najviših državnih i strukovnih nagrada za književnost te visokih državnih odličja, a ističu se Nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967) i Nagrada Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1982). U tri ga je navrata Hrvatska akademija kandidirala za Nobelovu nagradu.