Knapp Vladimir

Članovi suradnici II. Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti
Knapp Vladimir

Datum rođenja:

  • 16.05.1929

E-mail adrese:

Knapp Vladimir

Članovi suradnici II. Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti

Akademske titule:

  • doktor znanosti

Institucije:

  • redoviti profesor – Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilište u Zagrebu

Članstvo u Akademiji:

  • član suradnik – Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti (17.05.1990. – …)

 

Životopis

 

Vladimir KNAPP, hrvatski fizičar (Sarajevo, 16. V. 1929). Diplomirao 1954. u Zagrebu i zaposlio se u Institutu »Ruđer Bošković«, gdje se bavio γ-spektroskopijom i Mössbauerovim efektom. Doktorirao je 1957. u Birminghamu. God. 1962. bio je uključen u rad Savezne komisije za nuklearnu energiju, ali se suprotstavio njezinu programu. Od 1965. izvanredni, a od 1975. redoviti profesor Elektrotehničkoga fakulteta u Zagrebu, dugogodišnji predstojnik Zavoda za fiziku, gdje se bavio nuklearnom fizikom i nuklearnom energetikom. Sudjelovao u pripremi gradnje Nuklearne elektrane u Krškom. Kao predsjednik Hrvatske pugwaške grupe, zauzimao se za nuklearno razoružanje i miroljubivu upotrebu nuklearne energije uz puni međunarodni nadzor nad obogaćivanjem uranija i preradbom goriva. Kao prvi predsjednik Hrvatskoga nuklearnoga društva pokrenuo je godišnje skupove, koji su prerasli u značajne međunarodne konferencije. Nakon umirovljenja (1996) bavi se i problemom razminiranja. U okviru HAZU, koje je član suradnik, pokrenuo je grupu za razvoj bržih i sigurnijih metoda za otkrivanje mina. Grupa je nakon 1998. postala znanstvena okosnica Hrvatskoga centra za razminiranje i sudjeluje u nizu međunarodnih razvojnih projekata. Dobio je Nagradu »Hrvoje Požar« za stručni i znanstveni prinos razvoju energetike (2001).

Izvor: Knapp, Vladimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020.

 


 

KNAPP, Vladimir, nuklearni fizičar i energetičar (Sarajevo, 16. V. 1929). U Zagrebu završio 1947. srednju tehničku školu i 1949. položio gimnazijsku maturu, 1954. diplomirao teorijsku fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF), doktorirao 1957. na University of Birmingham tezom Resonant Scattering of Gamma Rays. Od 1954. zaposlen u Institutu »Ruđer Bošković« (IRB). Kao njegov stipendist boravio 1954–57. na sveučilišnom Fizičkom odjelu u Birminghamu, baveći se nuklearnim shemama raspada i rezonantnim raspršenjem gama-zraka, te ponovo 1960–62, kad je radio na novootkrivenom Mössbauerovu efektu i njegovim primjenama u ekstremno osjetljivim mjerenjima. Na izvoran je način primijenio taj efekt za određivanje gornje granice utjecaja magnetnoga polja na prostiranje elektromagnetnoga zračenja. Bio je voditelj Laboratorija za beta-spektroskopiju i gama-spektroskopiju IRB od 1963, od 1965. na Elektrotehničkom fakultetu (ETF) izvanredni i od 1975. redoviti profesor te predstojnik Zavoda za fiziku 1967–82, 1984–86. i 1988–92. Umirovljen 1995. Proširio je suradnju Zavoda s IRB i Fizičkim zavodom PMF, intenzivirao znanstvenoistraživački rad u Zavodu i reformirao nastavu fizike uvođenjem suvremene fizike materijala i nuklearne fizike.

Nakon boravka na Odjelu za nuklearno inženjerstvo Tokyjskoga sveučilišta 1974. potiče i razvija nastavni i znanstveni nuklearnoenergetski smjer na ETF novim kolegijima u dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi. Njegov je znanstveni rad isprva povezan s istraživanjem nuklearnoga raspada, rezonantnoga raspršenja gama-zraka i raspršenja gama-zraka na vezanim elektronima, te gama-spektroskopije poluvodičkim detektorima usmjerene na apsolutna određivanja izvora zračenja malih specifičnih aktivnosti. Od 1960-ih više se bavi problemima nuklearne energetike. Proučavao je nužnost nuklearne energije u pokrivanju energetskih potreba, nuklearnu sigurnost i učinke na okoliš, načine iskorišćivanja energije urana te perspektivu alternativnih izvora, osobito fuzijske nuklearne energije. Sudjelovao u izobrazbi osoblja, pripremi, izgradnji i analizi rada Nuklearne elektrane Krško. U studijama se bavio problemima pogona elektrane, napose razgradnjom i spremanjem radioaktivnoga otpada. Od 1963. sudjeluje u radu međunarodne pugwaške organizacije (Pugwash Conferences on Science and World Affairs) zauzimajući se za internacionalizaciju postrojenja za obogaćivanje urana i preradbu istrošenoga goriva kao neophodne mjere u sprječavanju širenja nuklearnoga naoružanja i za potpuno nuklearno razoružanje.

Nakon umirovljenja posvetio se otkrivanju bržih i sigurnijih tehnika razminiranja. Kao vanjski suradnik HAZU osnovao je u njoj interdisciplinarnu skupinu radi vrjednovanja različitih metoda razminiranja, a nakon osnutka Hrvatskoga centra za razminiranje 1998. pokrenuo i vodio njegovo znanstveno vijeće. Pokrenuo također i u hrvatskom dijelu vodio dva međunarodna projekta razvoja novih metoda razminiranja.

Objavio je više od 180 radova i kongresnih priopćenja u časopisima Proceedings of the Physical Society (London 1956–58), Proceedings of Royal Society (London 1958), Nature (London 1963), Nuclear Physics (Amsterdam 1963, 1966), Nuklearna energija (Beograd 1965), Encyclopaedia moderna (1966–67, 1969, 1974–75, 1991–93, 1996, 1998), Izvestija Akademii nauk SSSR. Serija fizičeskaja (Moskva 1967), Fizika (1969, 1979, 1981), Physical Review (New York 1969), Elektrotehnika (1971–72, 1974, 1979, 1985), Energija (1973–76, 1981, 1985, 1990, 1996), Nuclear Engineering (London 1974), Strojarstvo (1974), Brennstoff-Wärme-Kraft (Düsseldorf—Berlin 1977), Matematičko-fizički list (1978–79), Naše teme (1983), Čovek i životna sredina (Beograd 1986), Sunčeva energija (1988, 1992), Kerntechnik (München 1989), Trend (1989), Ljetopis JAZU/HAZU (1990, 2000), Vjesnik HAZU (1992), Društvena istraživanja (1995), Humanitarno razminiranje (2001). Autor je udžbenika Uvod u fiziku materijala (Zagreb 1973, 19762, 19833). S P. Kulišićem sastavio je Zbirku zadataka s klasifikacijskih ispita (Zagreb 1985, 6 izd. do 1996) i udžbenik Novi izvori energije (Zagreb 1985), koji obrađuje nuklearnu fisijsku i fuzijsku energiju te Sunčevu energiju; u njegovu prerađenom i proširenom drugom izdanju (1993) napisao je prvi dio o nuklearnoj energiji. S P. Colićem objavio je udžbenik Uvod u električna i magnetska svojstva materijala (Zagreb 1990, 19972). Napisao skripta Nuklearna fizika (Zagreb 1967), Fizika materijala (Zagreb 1969, 19732), Uvod u nuklearnu fiziku (Zagreb 1973, 19772) i Nuklearni gorivni ciklusi (Zagreb 1989; s D. Pevecom i M.Prahom). Autor je poglavlja u knjizi Horizons of Humanity (Frankfurt na Majni 1997), a s N. Zovkom preveo je knjigu V. F. Weisskopfa Čudesni svijet prirodnih znanosti (Zagreb 1964). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ. Pokretač je (2001) i glavni urednik časopisa za unapređenje, razvoj i praksu protuminskoga djelovanja Humanitarno razminiranje.

Bio je predsjednik Hrvatskoga pugwaškoga društva 1982–98, prvi predsjednik Hrvatskoga nuklearnoga društva 1992–96. te inicijator i organizator mnogih danas afirmiranih međunarodnih konferencija iz nuklearne energetike. Član je European Physical Society, American Association for Advancement of Science, European Nuclear Society, International League of Humanists. Dobitnik Zlatne plakete »Josip Lončar« 1988. i Zlatne povelje humanizma 1998.

LIT.: Vladimir Knapp. Ljetopis JAZU, 1991, 94, str. 522–529. — Tehnički fakulteti 1919.–1994. Zagreb 1994, 74, 86. — Spomenica. 40. obljetnica Fakulteta elektrotehnike i računarstva 1956–1996. Zagreb 1996, 82–84, 137, 144–145, 280. — Spomenica PMF. 120 godina nastave prirodoslovlja i matematike na Sveučilištu u Zagrebu 1876–1996. Zagreb 1996. — Vladimir Knapp. Ljetopis HAZU, 2001, 104, str. 657–660.

Robert Krog (2009.), Hrvatski biografski leksikon

 


 

Bibliografija

 

Pregled radova po znanstveniku u bazi CROSBI