Istaknuti hrvatski arhitekt akademik Andrija Mutnjaković dao je intervju tjedniku Nacional od 11. siječnja 2026. koji je vodila novinarka Kristina Olujić Ježić. U intervjuu je govorio o svom stvaralaštvu, kao i o aktualnim pitanjima hrvatske arhitekture i urbanizma.
ANDRIJA MUTNJAKOVIĆ ‘Prema arhitekturi i urbanizmu država nema odnos, a Vjesnikov se neboder može obnoviti’
Autorica: Kristina Olujić Ježić
Akademiku Andriji Mutnjakoviću, velikom hrvatskom arhitektu, bit će posvećen cijeli broj novog ilustriranog časopisa za umjetnost i kulturu 15 dana koji izlazi sredinom siječnja. Osim velikih projekata kao što su kazališta Trešnja i Gavella, autor je i 40-ak knjiga
Ponekad su za arhitekta podjednako važni ostvareni i neostvareni projekti, osobito ako su arhitekti i teoretičari, mislioci, fantazisti, sanjari i idealisti. To se može reći za neupitnog velikana hrvatske arhitekture, akademika Andriju Mutnjakovića koji i u dobi od 96 godina aktivno doprinosi arhitekturi i kulturi. Neki od njegovih poznatih ovdje ostvarenih projekata su kazalište Trešnja, Dramsko kazalište Gavella, Gimnazija Lucijana Vranjanina i Dom sindikata na Medvednici, a Narodna i univerzitetska biblioteka Kosova u Prištini je u međunarodnim okvirima slavna. Ono što nije ostvario su poglavito djela kinetičke arhitekture, recimo obiteljska kuća u Hollywoodu poznatija pod imenom Domobil, crkva svetog Petra u Splitu, obiteljska kuća u Reggio Emiliji u Italiji, paviljon u Veneciji i Osijek na Dravi. Povod da se uputimo u njegov „atelje“ u Folnegovićevu naselju gdje od 1964. do danas svaki dan radi, čita, piše, misli i stvara 8 sati dnevno je novi broj ilustriranog časopisa za umjetnost i kulturu 15 dana koji izlazi sredinom siječnja, a posvećen je njemu. Uzgred, njegov „atelje“ je od 2022. dio Hrvatskog muzeja arhitekture jer ga je darovao HAZU. Da taj autor četrdesetak što većih što manjih knjiga nije bez razloga na glasu kao veliki erudit uvjerili smo se odmah na početku razgovora koji je trajao dva i pol sata kada je ušao u veliku digresiju o našim doprinosima svjetskoj arhitekturi u renesansno doba, što je iscrpno istraživao i obrađivao u svojim knjigama. Naime, nekolicina naših arhitekta i kipara u 15. stoljeću radili su u Italiji i stvarali izvanredna i priznata djela. To su, primjerice, Zadrani Lucijan Vranjanin odnosno Luciano Laurana, njegov brat Francesco Laurana i Juraj Dalmatinac. Tako smo od Mutnjakovića saznali da je za vojvodsku palaču koju je u Urbinu sagradio Lucijan Vranjanin veliki talijanski povjesničar umjetnosti Adolfo Venturi napisao je da je to najljepša renesansna palača u Italiji, dakle u svijetu. Također, talijanski povjesničari umjetnosti tvrde da je Juraj Dalmatinac napravio najljepša ostvarenja u Anconi, a to se odnosi na portale nekoliko crkvi i jednu lođu.
Andrija Mutnjaković rođen je u Osijeku 1929. Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je kao suradnik Drage Galića, Lavoslava Horvata i Marijana Haberlea, a od 1957. do 1960. pohađao je specifičan oblik postdiplomskog studija u Državnoj majstorskoj radionici za arhitekturu Drage Iblera pri Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Za svoj rad primio je nekoliko nagrada i priznanja, među kojima su nagrada Zagrebačkog salona, Grand prix X. Biennala Slavonaca, godišnja republička nagrada za arhitekturu Vladimir Nazor, godišnja nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata za arhitekturu Viktor Kovačić, nagrada za životno djelo Vladimir Nazor te odlikovanja Zasluge za narod sa srebrnim vijencem i Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja i Matice hrvatske. Od nedavno je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Neke od njegovih knjiga su ”Endemska arhitektura“, „Tercijarni grad“, „Kinetička arhitektura“, „Arhitekt Juraj Dalmatinac“, „Ranorenesansni grad“, „Sretan grad“, „Arhitektonika pape Siksta V.“, „Imperator Diocletianus Dalmata“, „Arhitekt Lucijan Vranjanin“ i „Portreti arhitekata iz zapisa Andrije Mutnjakovića“.
NACIONAL: Što vas danas još zanima u arhitekturi, na čemu trenutno radite i što smatrate da još niste do kraja domislili u arhitekturi?
‘Dobro je da je donesen GUP, ali bilo bi kreativno da u Gradu Zagrebu kažu što ćemo s prostorom od Stare gradske vijećnice do Save i dalje i da općenito imaju viziju prostora’
NACIONAL: Eto, stavljali su je na popise najružnijih zgrada na svijetu, a ipak se obnavlja. Doduše, prema nekima je i jedna od najposebnijih građevina u svjetskoj arhitekturi.
NACIONAL: Vratimo se malo na kinetičku arhitekturu. Vi ste autoritet po tom pitanju jer je u Oxfordskom leksikonu o arhitekturi vaša knjiga „Kinetička arhitektura“ uvrštena u literaturu za kinetičku arhitekturu. Zašto je ona ostala u domeni utopije?
NACIONAL: Je li u vašoj karijeri bilo trenutaka sumnje ili osjećaja da ne možete raditi kako smatrate da treba zbog političkih ili drugih razloga?
Nisam dopustio da mi politika bude remetilački faktor niti sam bio članom neke stranke, smatrao sam da mi je to suvišno u životu. U odnosu prema struci bio sam potpuno slobodan, smatrao sam da postojeće tendenciji u struci nisu obaveza za mene. Kada sam počeo raditi arhitekturu prije 60 godina, bio je dominantan internacionalni stil, silne kuće u obliku kvadra, tako su građeni gradovi i svi objekti. Nisam se u to uvukao, počeo sam raditi slobodne forme. Nisam sagradio ni jednu kuću koja je oblika kvadra i ima čiste geometrijske forme, svi su moji projekti napravljeni u slobodnim formama. I diplomski rad napravio sam na taj način, srušili su me prvi put jer nisam poštovao tadašnju znanost arhitekture. Kasnije sam se da prođem morao prilagoditi, ali onda sam opet nastavio po svom. Svoje natječajne projekte radio sam u uvjerenju da neće biti prihvaćeni, ali mi je bilo zgodno da imam zadatak koji moram riješiti. Ti su projekti većinom bili izvan standarda, odbijeni kao nekorisni, ali sada su ti radovi ipak priznati između ostalog jer se nalaze u svjetski relevantnoj literaturi. Evo, neki dan sam dobio pismo iz Beograda da traže moj projekt jednog naselja u Beogradu. Nisam tada dobio taj projekt, ali sada to žele objaviti u jednoj studiji o urbanizmu u Srbiji. Ostvareni projekti nisu bili natječajni nego su to bile direktne narudžbe.
‘Ako je cijelo društvo bazirano na tome da se zarađuje što više, ne mogu arhitekti biti drugačiji’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO
NACIONAL: Cijeli ste radni vijek djelovali izvan arhitektonskih biroa. Kako ste to postigli? Što vam je ta samostalnost donijela, a što eventualno uzela?
Nisam bio zainteresiran da predajem na fakultetu, to mi je bio preveliki utrošak vremena koji sam želio posvetiti arhitekturi. Kada sam završio studij, radio sam honorarno za nekoliko arhitekata i bio sam tri godine u državnoj majstorskoj radionici iz arhitekture kod Drage Iblera. Od Iblera sam vidio da može čovjek samostalno živjeti, ne mora imati svoj biro. Dobio sam status slobodnog umjetnika jer sam puno radio pa mi je to omogućilo mirovinu. Ta sloboda samo mi je donijela pozitivne stvari jer sam mogao slobodno i bez vremenskog ograničenja raditi ono za što sam bio zainteresiran. Tako sam sedam godina radio na obnovi Stare gradske vijećnice u Zagrebu, na kazalištu Trešnja 25 godina, a na prištinskoj biblioteci 12 ili 13 godina. To su idejni projekti, one izvedbene dao sam arhitektonskim biroima, ali ja sam imao ugovor s njima i pratio sam izradu projekata.
NACIONAL: Drago Ibler bio vam je profesor. Kako ga pamtite kao osobu i arhitekta i tko je još presudno utjecao na vaše formiranje?
Ibler je dio života proveo u Švicarskoj i odskakao je od našeg miljea. Mi smo bili sputani načinom života u socijalizmu, on se nije dao smesti i radio je kako se radi u Švicarskoj, Francuskoj ili Njemačkoj. Bio je europski čovjek, za mene je puno značila ta sloboda koju je imao u životu i razmišljanju o arhitekturi. I on je svoje idejne projekte dao na razradu arhitektonskom birou. U tom smislu je utjecao na mene. Također me obilježilo to što s nama nije crtao nego smo crtali mi, a on je mislio arhitekturu koju nam je pokušao riječima objasniti. Dobro sam poznavao Bogdana Bogdanovića, njegova razmišljanja o gradu i arhitekturi koja je dao u knjigama su famozna, bliska mi je dinamična, slobodna, organska forma njegove arhitekture.
NACIONAL: Rekli ste da je studij u vaše vrijeme bio skučеn i bez prostora za eksperiment i da se nešto što nije bilo politika države smatralo rušenjem države. Ima li danas više eksperimenta i slobode? Postoji li uopće odnos države prema arhitekturi i državna politika kada je riječ o arhitekturi?
Evo, uzmimo ovaj primjer. U cijelom Folnegovićevu naselju nema ni lođe ni balkona jer je država mislila da će tako uštedjeti na gradnji, da je to suvišno. U to smislu je to bilo skučeno iako su nas profesori učili projektirati s lođama i balkonima. Osnovni problem je da država uopće nema odnos prema arhitekturi, a pojam urbanizam je odumrli pojam. Društvo nema potrebu za tim ili mu smeta plan, a bez plana može svatko graditi što hoće pa pobjeđuje interes kapitala i još više interes građevinske struke kojoj je isključivo važna dobit. Danas se zbog te dobiti grade kuće, nekada su se gradili gradovi, to je strašno. Primjerice, Avenija Marina Držića, jedna od najfrekventnijih ulica u gradu, ima sa zapadne strane deseterokatnice građene osamdesetih godina, a s istočne strane sada se jednokatnice zamjenjuju trokatnicama. Na Trešnjevci gdje ceste nisu tako široke grade se peterokatnice, dakle sve je to bez logike. U Jugoslaviji su bili obavezni planovi, južni Zagreb napravljen je jer je postojao plan. Ne znamo što da radimo sa Savom i ne može se pješke prijeći Sava i na taj način doći iz jednoga dijela grada do drugoga. Mi smo sagradili mostove za željeznicu i automobile, a nismo pješačke mostove za ljude.
‘Hrvatskom društvu smeta plan, a bez plana može svatko graditi što hoće pa pobjeđuje interes kapitala i još više interes građevinske struke kojoj je isključivo važna dobit’
NACIONAL: Kakav je odnos zagrebačkih gradskih vlasti prema arhitekturi?
Dobro je da su donijeli GUP, ali to je administrativni, a ne kreativni element. Kreativno bi bilo da kažu što ćemo s prostorom od Stare gradske vijećnice do Save i dalje i da općenito imaju viziju prostora. Napravio sam svojedobno za jedan natječaj projekt pješačkog mosta preko Save koji bi povezivao grad, a bio je zamišljen da ima trgovine s jedne i druge strane. Također mi je strašno to što se događa s kompleksom napuštene industrijske zone Gredelj, to je veliki kompleks praktički u centru grada u kojem ruše 14 zgrada. Mogao se raspisati međunarodni natječaj da dobijemo ideju kako iskoristiti to zemljište, a ne da se tamo kao sada grade kuće, bez koncepcije o tome kako to treba izgledati. Problematična točka je i Sljeme. Trebali bismo napraviti dobru sjevernu cestu ili obilaznicu, problem je što se mora voziti od sjevera prema jugu da bi se došlo do autoceste. Pojavljuje se suvišni promet jer nemamo cestu sa sjeverne strane. Nadalje, mi na Sljemenu imamo premalo sadržaja, Tomislavov dom je kompletno zapušten, Brestovac uništen. Lijepo je da je uspinjača napravljena, ali ispod Sljemena je neophodno napraviti tunel.
NACIONAL: Kako gledate na suvremenu fascinaciju digitalnim i parametrijskim projektiranjem, vidite li u tome alat ili simptom krize arhitekture?
Kada sam počeo raditi s kompjuterima 1968., dvorane u Staroj gradskoj vijećnici projektirane su s kompjuterima. U Prištini sam radio s kompjuterom krajem osamdesetih tako da sam ga prihvatio još onda. Ako je čovjek ozbiljan tehnologija ima vrijednost, ali manju od olovke. To su sve alati.
‘Nisam dopustio da mi politika bude remetilački faktor niti sam bio član neke stranke, smatrao sam da mi je to suvišno u životu. U odnosu prema struci bio sam potpuno slobodan’
NACIONAL: Kako vi vidite sudbinu zgrade Vjesnika i postoji li, po vašem mišljenju, arhitektonski i društveno smislen izlaz iz tog problema?
U Sarajevu su izgorjele cijele zgrade i hoteli tijekom rata pa ih nisu srušili nego uredili. Zarađuje se na rušenju i zidanju. Vjesnik se može obnoviti kao poslovna ili stambena zgrada.
NACIONAL: Mogu li arhitekti biti apolitični ili je arhitektura nužno politička jer se bez političke volje ne mogu ostvariti arhitektonske vizije?
Političari imaju pozitivne i negativne strane, ali poslovna dimenzija više opterećuje arhitekturu nego politika. Ne može se očekivati od arhitekata da budu „savršeni“ kada je društvo takvo kakvo je. Ako je cijelo društvo bazirano na tome da se zarađuje što više, ne mogu ni arhitekti biti drugačiji.
NACIONAL: Kako gledate na nove zakone o prostornom uređenju i gradnji: kao na uvođenje reda ili dodatni pritisak na prostor?
Supotpisnik sam Deklaracije o hrvatskom prostoru Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske. To smo prije tri godine poslali svima, bili smo i na razgovoru kod predsjednika Zorana Milanovića, imali smo dogovoren razgovor i s Andrejem Plenkovićem, ali poslao je svog savjetnika. Tada sam sudjelovao u tome da se na neki način riješi prostorno planiranje. U tim zakonima fali urbanizma i kreativnog momenta, to je samo okvir za administraciju da može rješavati papire. Dobro zakonsko rješenje je ono koje je postojalo 1273. za Dubrovnik i zbog čega je Dubrovnik izgrađen tako kako je, a jedan je od primjera lijepih gradova. Još je 1995. ili 1996. Ministarstvo imalo zaposleno desetak arhitekata koji su radili prostorne planove, napravili su detaljan prostorni plan Jadrana, ali to je zanemareno. To je bio prvi i zadnji pokušaj planiranja kod nas.