U Večernjem listu od 2. studenog 2025. kao udarni članak objavljena je reportaža o fresci s prikazom krunidbe hrvatskog kralja Zvonimira koja se nalazi u Paulinskim sobama vatikanskog apostolskog arhiva koje su inače nedostupne javnosti, ali su iznimno otvorene povodom jubileja svete 2025. godine. Reportažu u kojoj je objasnio kako je i kada došlo do nastanka ove freske i koji je njezin značaj u odnosu na ostalih 25 freski u Paulinskim sobama napisao je povjesničar Marijan Lipovac, rukovoditelj Službe za odnose s javnošću i medije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Senzacija iz Vatikana! Prvi put u povijesti otvorili Paulinske sobe, na jednoj od važnih fresaka – prikaz hrvatskog kralja

U povodu svete jubilejske 2025. godine po prvi put u povijesti za posjetitelje Vatikanskih muzeja otvorene su i Paulinske sobe (Sale paoline), tri prostorije Vatikanskog apostolskog arhiva (koji se do 2019. zvao Vatikanski tajni arhiv) gdje je postavljena izložba „Jubileji. Rijetki dokumenti iz vatikanskih zbirki“ posvećena ranijim jubilejima. Izloženi su dragocjeni predmeti, među njima i originalna bula pape Bonifacija VIII. o proglašenju prvog jubileja 1300. godine, a pažnju većine posjetitelja privlače uobičajeni klesarski alati, poput čekića ili lopatica koje su pape ili njihovi izaslanici koristili za otvaranje i zatvaranje svetih jubilejskih vrata na rimskim bazilikama. Kao i većina ostalih prostorija Apostolske palače u Vatikanu, i Paulinske sobe oslikane su freskama s prikazima povijesnih scena, njih ukupno 26, a podno jedne od njih u drugoj sobi po redu može se pročitati latinski natpis: „Demetrius Croatiae et Dalmatiae Dux a Gregorio VII. Pont. Max, per legatum regali titulo auctus annuum censum. B. Petro se soluturum promittit.“ Demetrius je naravno hrvatski kralj Zvonimir koji se drugim imenom nazivao Dimitrije, Demetrije ili Dmitar, a natpis navodi da je kao vladar Hrvatske i Dalmacije uzvišen kraljevskim naslovom po legatu prosvećenika Grgura VII. i da zauzvrat obećava godišnji danak svetom Petru. Dogodilo se to 8. listopada 1076. kada je u crkvi svetih Petra i Mojsija u Solinu opat Gebizon, izaslanik pape Grgura VII., okrunio Zvonimira kraljevskom krunom. Ovaj čin prikazan je u dnu freske, duge tri, a visoke dva metra, na kojoj vidimo Zvonimira prikazanog iz profila kako klečeći polaže prisegu na Evanđelje koje u ruci drži papinski izaslanik u benediktinskom redovničkom ruhu, a kraj njega njegovi pomoćnici drže svaki po jedan znak kraljevskog dostojanstva: krunu, žezlo, mač i crvenu zastavu s papinskim znakom. Na fresci je i osam biskupa s mitrama, a u prvom planu ističe se mladić u oklopu s kacigom na glavi koji licem okrenut prema gledatelju desnom rukom pokazuje na središnji prizor. Ovu i ostalih 25 fresaka između 1610. i 1614. naslikao je je talijanski barokni slikar Marzio Ganassini i očito je u liku ovog mladića ostavio svoj autoportret.

Podatak da se u Vatikanu nalazi freska Zvonimirove krunidbe nije posve nepoznat boljim poznavateljima hrvatske povijesti jer se o njoj pisalo u više navrata, još od 1936. kada ju je otkrio tada mladi crkveni povjesničar Josip Buturac i o tome objavio članak u katoličkom pučkom kalendaru Danica, zajedno s fotografijom freske. Reprodukcija freske danas se može naći i na internetu, kao i u raznim publikacijama. No dosad su ju osim korisnika i djelatnika Vatikanskog arhiva mogli vidjeti tek rijetki, a od ožujka ove pa do početka iduće godine dostupna je oku i kameri svih posjetitelja Vatikanskih muzeja, naravno, ako su dovoljno pažljivi i koncentrirani da ju uopće opaze nakon što su prethodno uživali u glavnim atrakcijama u sklopu Vatikanskih muzeja, prije svega u Sikstinskoj kapeli i Rafaelovim sobama (stanzama).

Kako je uopće došlo do toga da se među izabranim događajima iz povijesti europskih naroda na fresci u Vatikanskom arhivu nađe i jedan prizor iz rane hrvatske povijesti, i to upravo Zvonimirova krunidba? Radi se o tome da su na svih 26 fresaka u Paulinskim sobama naslikani događaji kada su pape priznavali ili potvrđivali vlast pojedinih europskih vladara i zauzvrat od njih dobivali darove, i to upravo oni događaji koje potvrđuju dokumenti sačuvani u Vatikanskom arhivu. To je slučaj i sa Zvonimirovom krunidbom o kojoj postoji zapis u dvije zbirke isprava koje popisuju tadašnja prava Svete Stolice na pojedina imanja u prostoru i novcu primljena od pojedinih vlasnika tih prava, uglavnom od vladara. Stariju je zbirku oko 1087., još dok je Zvonimir bio živ, sastavio kardinal Deusdedit, a mlađu pod nazivom Liber censuum 1192. papinski kamerarij Cencio, kasniji papa Honorije III. Kako navode Vatikanski muzeji u opisu izložbe o jubilejima postavljene u Paulinskim sobama, „protagonist gotovo svake scene je pisani dokument, čije je očuvanje osigurao arhiv, instrument vlasti i zaštite duhovnih i teritorijalnih interesa Rimske Crkve.“ Zvonimir se naime u svojoj krunidbenoj prisezi obvezao papi Grguru VII. i njegovim nasljednicima svake godine o Uskrsu plaćati dvije stotine zlatnika i uz to mu darovao samostan svetoga Grgura u Vrani i skupocjene darove.

Tekst Zvonimirove prisege sačuvan u Vatikanskom arhivu u prijevodu Vjekoslava Klaića glasi: „Ja Dmitar, koji se zovem i Zvonimir, s pomoći Božjom kralj Hrvatske i Dalmacije, obvezujem se, obričem i obećajem tebi, opate Gebizone, koji si mi podijelio kraljevsku krunu u ime papino, da ću nepromijenjen vršiti sve što mi tvoja svetost bude naložila. U svem i svačem čuvat ću vjeru apostolskoj stolici i neopozivo ću braniti što su u ovoj kraljevini apostolska stolica i poslanici njezini odredili i što će još odrediti. Gajit ću pravdu, branit ću crkve i brinut ću se za prvijence, desetine i sve što ide crkvu. Nastojat ću oko življenja biskupa, svećenika, đakona i podđakona, da čisto i dostojno žive; štitit ću siromahe, udove i siročad; priječit ću nedopuštene brakove između rođaka, ustanovit ću zakonito vjenčanje prstenovanjem i blagoslovom svećeničkim, a ustanovljeno neću pustiti da se razriješi. Protivit ću se prodaji ljudi, te ću se s Božjom pomoći pokazati pravedan u svemu što je pravo. Uz to određujem po savjetu svih svojih velmoža da se svake godine na Uskrs plati Sv. Petru iz kraljevske blagajne danak od dvije sto bizantskih dukata, te želim i nalažem da ovo čine i moji nasljednici. Osim toga poklanjam prepuštam i potvrđujem apostolskoj stolici samostan sv. Grgura, koji se zove Vrana, i sve blago što ga ima: naime srebrni kovčeg, u kojem je sveto tijelo blaženoga Grgura, zatim dva križa, kalež i patenu, dvije zlatne krune draguljima obložene, evanđelje u srebro vezano; napokon još pokretna i nepokretna dobra (samostana) da bude taj samostan za uvijek svratište poslanika sv. Petra i posve u vlasti njihovoj. Budući da je Bogu služiti isto što i kraljevati, predajem se i preporučujem u tvoje ruke mjesto u ruke sv. Petra i našega gospodara pape Grgura i njegovih nasljednika; i ovu zavjerenicu potvrđujem prisegom: Ja, dakle Dmitar Zvonimir, s Božjom pomoći i darom apostolske stolice, kralj bit ću od ovoga časa vazda vjeran sv. Petru i mojemu gospodaru Grguru i zakonitim mu nasljednicima, neću sudjelovati ni riječju ni činom da bud on ili buduće pape nakon njega ili poslanici njihovi život ili uda izgube, ili da budu zarobljeni; a savjet, koji bi mi povjerili, neću nikome na njihovu štetu otkriti. Kraljevstvo pak koje mi se predaje po tvojoj ruci, opate Gebizone, uzdržat ću vjerno, te ga neću nikako odvratiti od apostolske stolice. Gospodara mojega papu Grgura i njegove nasljednike, a i poslanike papinske, ako dođu u moju oblast, primat ću časno i čestito ću s njima postupati i tako ih odpraviti, te otkle god bi me zvali, služit ću im bez krzmanja, koliko ću moći. Tako mi Bog pomogao!”

Zapis o Zvonimirovoj krunidbi donio je i začetnik znanstvenog istraživanja crkvene povijesti kardinal Cesare Baronio, voditelj Vatikanske knjižnice, u svom djelu Annales Ecclesiastici koje je u 12 svezaka objavio između 1588. i 1607.  kada je umro. Upravo tih godina papa Pavao V. (1605. – 1621.) osnovao je Vatikanski tajni arhiv ujedinjavanjem arhiva čuvanih u pojedinim vatikanskim uredima te odvajanjem tih arhiva od Vatikanske knjižnice 1611. Veći dio arhivske građe bio je smješten u Starom arhivu u Anđeoskoj tvrđavi na obali Tibera, no manji dio prenesen je u Novi arhiv, u prostorije Apostolske palače koje su do Baronijeve smrti služile kao njegova rezidencija. Prema Pavlu V. te su prostorije i dobile ime Paulinske sobe. Opremljene su neophodnim arhivskim ormarima, a ujedno i bogato ukrašene freskama i drugim baroknim ukrasima. Svaka od soba dobila je ime prema prizoru na stropu – prva se zove Soba trijumfa Pavla V. druga Soba anđela glazbenika, a treća Soba Merkura i Pegaza.

Detaljan opis svih 26 fresaka u Paulinskim sobama dao je 2014. sada pokojni splitski povjesničar umjetnosti Milan Ivanišević u znanstvenom članku pod naslovom Barokna prosudba Zvonimirova krunjenja. On navodi da je osoba koja je izabrala sadržaje fresaka bio Michele Lonigo, javni bilježnik Vatikanskog arhiva koji je prikupio stare papinske isprave i izradio njihove potvrđene prijepise, a zatim ih do 1614. preselio u Paulinske sobe te je prema tome imao najbolji uvid u to koji su od dokumentiranih događaja vrijedni da ih se ovjekovječi freskama. Među njima je odabrao i Zvonimirovu krunidbu.  „Tako je taj događaj iz hrvatske prošlosti bio izjednačen s nizom drugih događaja što ih je onodobna Crkva istaknula, a ta je prošlost bila ujedno i europska prošlost”, zapisao je Mihaljević.

Sve freske, pa tako i ova Zvonimirova, nemaju veću umjetničku vrijednost. Kako je u svom članku u časopisu Spremnost 1942. napisao slikar Ljubo Babić slikarije su izvodili „majstori, koji su bili više dekorateuri, nego što bi oni bili slikari prvorazrednog kvaliteta.” No Zvonimirova freska ima veliku povijesnu vrijednost već i zbog same činjenice da se kao prizor događaja iz hrvatske prošlosti uopće našao na tako prestižnom mjestu, i to u teško doba kad se Hrvatska, svedena na „ostatke ostataka“ branila od osmanskih osvajanja i uz to u sklopu državne zajednice s Ugarskom i Austrijom čuvala svoju državnost i samobitnost. No ne manje važan je i smještaj slike: nalazi se naime desno od freske koja prikazuje krunidbu prvog mađarskog kralja svetog Stjepana. „Smještaj slike u jednakoj veličini spram madžarskog prikaza jasno pokazuje, da se je početkom XVII. stoljeća u Vatikanu vrlo točno označivalo državno pravno kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije prvo: kao potpuno paritetno kraljevstvu madžarskom, drugo: da se je u središtu Italije, u samom Rimu vrlo dobro znalo i naglašivalo ne samo u vrijeme Zvonimira i Grgura VII. već i kasnije, da hrvatska državnost ima veliki poviestni značaj”, zapisao je Ljubo Babić koji je imao priliku dobro razgledati ovu fresku jer je 1941., kako je sam napisao, izradio njenu repliku u dvotrećinskoj veličini izvornika za Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske.

Prema Babiću, Zvonimirova freska po načinu komponiranja se izdvaja od ostalih 25 freski jer se jedino ovdje glavna scena odvija u pozadini. Babić se ujedno složio s mišljenjem povjesničara Mihe Barade da je mladić u prvom planu zapravo autoportret slikara, kao i da je freska napravljena prema jednoj starijoj minijaturi jer perspektivni smještaj i red pojedinih likova sasvim točno odgovaraju načinu uobičajenom kod minijatura. „Po tome bi taj prikaz u stvari bio sasvim osebujna kombinacija stare miniaturne kompozicije i autoportraita slikara izveden baroknim krasopisom“, zaključio je Ljubo Babić.

Zanimljivo je promotriti u čijem se društvu našao kralj Zvonimir, no najprije treba istaknuti da je ikonografski program svih freski u Paulinskim sobama vrlo složen i originalan. Zajednička im je tema pokornost svjetovne vlasti crkvenoj, a kako bi se istaknuo primat crkvene vlasti na svakom je natpisu barem kratko navedeno što su se svjetovni vladari obvezali papama zauzvrat što su ih udijelili kraljevsku čast ili na drugi način potvrdili njihovu vlast.

Prva freska iznad ulaza iz prve u drugu Paulinsku sobu prikazuje papu Nikolu II. kako 1059. daje krunu i žezlo češkom knezu Spytihěvu II. koji je zauzvrat obećao godišnji danak od sto libara srebra Ovo je jedini prizor koji se ne odgovara natpisu jer ondje se spominje papin izaslanik, a i ovaj češki vladar nije od pape dobio krunu i žezlo, nego pravo nositi mitru. Slijede freske krunidbi Stjepana 1001. i Zvonimira 1076., a  zatim prizor kako toskanska kneginja Matilda 1077. daruje u Canossi Grguru VII. vlastelinstvo Toskane i Lombardije, a Guido, dvorski pisar, klečeći pred Papom, čita darovnicu.

Na idućoj freski poslanik Petra I., kralja Aragona i Pamplone, daje 1095. darovnicu papi Urbanu II. kojom predaje svoje kraljevstvo u papinu zaštitu zajedno s godišnjim dankom od pedeset zlatnika. Slijedi freska kako papa Inocent II. 1139. kruni kralja Sicilije Rogera II. krunom, žezlom i zastavom te prima njegov godišnji danak od 600 zlatnika. Na posljednjoj fresci u drugoj Paulinskoj sobi poslanik pape Aleksandra III. 1179. kruni portugalskoga kralja Alfonsa I. krunom, žezlom i križem te mu daje papino pismo.

Prva Paulinska soba prostorno je najveća i ondje su svi protagonisti na freskama carevi. Na prvoj fresci rimski car Konstantin I. daje darovnicu papi Silvestru I. Radilo se o izmišljenoj ispravi, ali u vrijeme nastanka slike smatrala se vjerodostojnom. Slijedi freska na kojoj franački car Ludovik I. Pobožni 817. daje darovnicu poslaniku pape Paskala I. Na trećoj fresci prvi car Svetog Rimskog carstva Oton I. 962. izdaje darovnicu papi Ivanu XII., na četvrtoj njegov nasljednik Henrik II. daje darovnicu papi Benediktu VIII. oko 1020., na petoj car Oton IV. daje prisegu s darovnicom papi Inocentu III. 1209., na šestoj car Fridrik II. daje prisegu i darovnicu izaslaniku pape Honorija III. 1219., a zatim slijedi prizor gdje car Vilim II. daje prisegu i darovnicu papi Inocentu IV. 1249. Na osmoj fresci poslanik cara Rudolfa I. Habsburškog daje prisegu i darovnicu papi Nikoli III. 1279. Slijedi prizor krunidbe cara Henrika VII. koji zatim izdaje darovnicu papi Klementu I. 1312., a na idućoj fresci papa Bonifacije VIII. prima darovnicu od poslanika cara Alberta I. Habsburškog 1298. Glavni lik posljednje freske u prvoj Paulinskoj sobi je češki kralj i rimsko-njemački car Karlo IV. sa suprugom Anom koji poslije krunidbe u bazilici svetog Petra u Rimu 1355. prisiže poslaniku pape Inocenta VI., koji je stolovao u Avignonu, i daruje ga.

U trećoj Paulinskoj sobi nalazi se sedam fresaka. Na prvoj poslanik langobardskoga kralja Ariperta II. početkom osmog stoljeća daje papi Ivanu VI. kraljevu ispravu o vraćanju Crkvi vlastelinstva koje su njegovi prethodnici nepravedno oteli. Na drugoj fresci papa Stjepan II. dobiva darovnicu koju mu je poslao franački kralj Pipin Mali 751, a glavni lik iduće freske je Pipinov sin Karlo Veliki koji daje darovnicu papi Hadrijanu I. 768. Na četvrtoj fresci poslanici poljskog kralja Kazimira I. 1045. prisižu papi Grguru VI., a jedan dužnosnik čita darovnicu. Slijedi freska na kojoj papa Hadrijan IV. engleskom kralju Henriku II. oko 1155. daje kraljevinu Irsku i od njega prima godišnji danak. Na idućoj fresci engleski kralj Ivan bez zemlje čita prisegu s darovnicom klečeći pred poslanikom pape Inocenta III. 1213., zatim je freska na kojoj Reginald, kralj otoka Angleseya (u stvarnosti se radilo o kralju otoka Man) klečeći daje darovnicu poslaniku Honorija III. 1219. I na kraju, tu je kronološki posljednji prizor gdje poslanik hesenskog grofa Henrika II. daje darovnicu papi Urbanu VI. oko 1378.

Do kad će ove freske biti dostupne javnosti nije poznato jer Vatikanski muzeji nisu oglasili završni datum izložbe posvećene jubilejima zbog koje su Paulinske sobe i otvorene. No jubilej traje do 6. siječnja 2026., tako da hrvatski hodočasnici i turisti imaju još barem dva mjeseca vremena da uživo vide fresku s prizorom krunidbe kralja Zvonimira u Sobi anđela glazbenika, ovjekovječe ju i pohrane u obiteljske albume ili podijele na društvenim mrežama. Istraživači povijesti bi se pak mogli pozabaviti sudbinom replike ove freske koju je za Ministarstvo vanjskih poslova NDH 1941. izradio Ljubo Babić jer ne zna se je li nakon 1945. uništena ili otuđena. A možda bi se moglo ući u trag i minijaturi po kojoj je, kako se pretpostavlja, rađena Zvonimirova freska.