Fotografija: Dino Stanin / PIXSELL

Radove je ocjenjivao stručni žiri u sastavu: Krešimir Damjanović, Vjekoslav Gašparović, Krunoslav Ivanišin, Iva Letilović, Dinko Peračić, Vanja Rister (predsjednik), Rosa Rogina (Stručni savjet) i Mojca Smode Cvitanović (Savjet nakladništva).

Obrazloženje nagrade (Petar Kozina):

Nagrada za životno djelo u svim profesijama ukazuje na vrijednost cjelokupnog opusa pojedinca koji je prima, ali i na važnost tog opusa za zajednicu koja mu je dodjeljuje. S druge strane, za primatelje ona ima posebnu emotivnu vrijednost – oni je primaju u zreloj profesionalnoj i životnoj dobi, u trenutku kad se pogled okreće unatrag, povlači crta pod učinjeno i naviješta smiraj.

Dobitnik ovogodišnje Nagrade ”Viktor Kovačić” za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata – kolega, akademik i arhitekt Nikola Bašić – u tom dijelu odudara od gore rečenoga. Poznavajući njegovu životnu i kreativnu energiju, elan i strast kojom pristupa poslu, možda još uvijek nije došao taj trenutak jer je pred njim bez sumnje još puno novih izazova.
Ipak, takve nagrade uvijek su i poruka, i osim o primatelju jednako govore i o onome tko ih dodjeljuje. A o kojoj je poruci riječ?

Kolega Nikola Bašić izuzetan je arhitekt čije područje interesa pokriva kompletno područje arhitektonske struke, pa i izvan nje – od urbanističkih vizija (Zablaće, Splitorina) do scenografskih rješenja (Pozornica za Papu), od povijesnih ambijenata (tvrđava sv. Nikole i Šibenski eskalatori) do nautičkih scenarija (projekt 1244), od komercijalnih tema (Trgovinski centar Zadar, D-Resort Mandalina) do umjetničkih urbanih instalacija (Morske orgulje i Pozdrav Suncu), od stambeno-poslovnih zgrada (TIZ, Bili brig) do memorijalne arhitekture i land arta gigantskih dimenzija (Kornatski križevi), od sakralnih (Ražine, Okit, Udbina, Bili brig) do prometnih građevina (Trajektna luka Zadar).

Pri tome je impresivna, neshvatljivo velika količina izvanredno kvalitetnih, realiziranih djela. Tim više što je sve to ostvareno u uredu koji namjerno nikad nije prelazio brojku od deset ljudi. Razlog za uspjeh vjerojatno leži u iznimnom talentu, inteligenciji i posvećenosti kojima je jednako pokrivao sve faze arhitektonskog posla od virtuoznih inicijalnih ručnih skica, komuniciranja s investitorima i javnosti, rješavanja inženjerskih detalja, do vođenja, pa i organiziranja gradilišta.
Bašić predstavlja primjer arhitekta na tragu modernističkih vremena koji samouvjereno nudi rješenja koja se postavljaju u društvu, i to u velikom mjerilu. U vrijeme kad se postavlja pitanje o relevantnosti arhitektonske profesije uopće, koja se raslojila u rasponu od hermetičnih individualnih autorskih izraza do korporativnih obrazaca funkcioniranja, Bašić na renesansni način pokriva sve uloge, od projektanta u uredu i gradilištu do javnog intelektualca, od lica iz križaljki i kvizova do profesora na fakultetu. Rijetka je, možda i jedinstvena njegova pozicija ”akademika iz d. o. o.-a” koji dolazi iz ljutoga, tržišnog, a ne akademskoga, sveučilišnog okruženja.

Njegov odnos prema matičnoj zajednici također je poseban. Ima primjera kad su Arhitekt i Grad neraskidivo vezani jedan uz drugoga i nemoguće je zamisliti jednoga bez drugoga. Padaju nam na um Gaudí i Barcelona, Palladio i Vicenza. Vjerujemo da nije preuzetno tvrditi da je takav odnos između Bašića i Zadra.

Morske orgulje i Pozdrav Suncu postali su novi simboli grada kao da su oduvijek tu, na identitetskoj razini ravni crkvi svetog Donata; trajektna luka Gaženica prenijela je težište i unijela novi urbani pol u sasvim novi dio grada, a Športski centar Višnjik zaživio je kao mjesto stvarnog susreta građana izvan turističkih ruta. Trgovinski centar Zadar, stambeno-poslovni kompleks TIZ, blok 9 na Bilom brigu i niz drugih projekata i urbanističkih planova oblikovali su lice suvremenog Zadra. Vizionarski projekt Vrata Zadra tek čeka na svoju realizaciju.

Odnos prema vlastitoj sredini i kulturi suština je Bašićeva rada. Mladi arhitekti i studenti arhitekture mogu proučavati tlocrt ”Bašićeva stana” na Bilom brigu, presjek zatvorenog plivališta na Višnjiku, spiralnu prostornu dinamiku crkve na Okitu, programiranje Ravnica u Zadru, organičnost hotela Nai na Dugom otoku, uživati u ”siromaškom” betonu u Mandalini, inspirirati se hedonističkom i ludičkom crtom Orgulja i Sunca, ali ključ čitanja Bašićeva opusa leži u fanatičnoj usredotočenosti na vlastitu, lokalnu kulturu te opsesivnoj potrazi za autentičnošću koja proizlazi upravo iz te lokalne kulture i tvrdoglavom inzistiranju na pripadnosti njoj.

U vremenu kad je ”rad na sebi” postala sveprisutna krilatica u društvu, Bašić nas svojim djelovanjem neumorno poziva da se kao zajednica preispitamo u odnosu prema vlastitoj kulturi i prostoru. I istovremeno nudi mnoštvo primjera kako to raditi. Kad sudar mora i kopna svojom imaginacijom transformira u artikulirani zvuk ili kad ”siromaški” beton ”na kašune” pretvara u luksuznu turističku robu, kvalitete toposa i pripadne kulture kojima se inspirira nadrastaju vlastiti značaj i poprimaju univerzalne vrijednosti.