U utorak 22. travnja 2025. u dvorani Knjižnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti održana je komemorativna sjednica posvećena životu i djelu akademkinje Vere Horvat Pintarić (7. III. 1926. – 27. III. 2024.). Na sjednici su govorili tajnik Razreda za likovne umjetnosti akademik Mladen Obad Šćitaroci, predsjednik HAZU akademik Velimir Neidhardt, akademik Vladimir Marković i akademik Igor Fisković.

Vera Horvat-Pintarić, povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, bila je redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za likovne umjetnosti od 2000.

Rođena je 7. ožujka 1926. u Sisku, gdje je polazila osnovnu školu i gimnaziju. Studirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – diplomirala je 1951. godine povijest umjetnosti i klasičnu arheologiju na Odsjeku za Povijest umjetnosti. Drugi glavni predmet bila joj je Opća i nacionalna povijest, a pomoćni predmet Engleski jezik.

Nakon diplomiranja izabrana je za asistenticu na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje je provela cijeli svoj radni vijek – od asistentice 1951. do redovite profesorice 1974. i umirovljenja 1993. godine.

Šest godina nakon diplomiranja, a dvije godine prije obrane doktorata znanosti, na Bijenalu u Veneciji dodijeljena joj je 1957. godine druga nagrada za likovnu kritiku u kategoriji dnevnih novina, za kritiku djela Pieta Mondriana.

Doktorski rad obranila je 1959. godine s naslovom Skulptura Francesca Robbe, baroknog kipara rođenog u Veneciji (1698.) koji je djelovao u Ljubljani a naručitelje je nalazio i u Zagrebu gdje i umro (1757.).

Kao stipendistica Francuske vlade boravila je u Parizu 1960./1961. godine gdje je istraživala modernu umjetnost. Godine 1963. bila je povjerenica jugoslavenske sekcije na Bijenalu mladih u Parizu.

Na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu osnovala je 1967. godine Katedru za vizualne komunikacije i dizajn. Poslijediplomski studij povijesti umjetnosti vodila je od 1980. do 1993. godine.

U obrazovnom programu Radio televizije Zagreb (RTV Zagreb) 20 godina je autorski pripremala i vodila emisije o umjetnosti, od 1966. do 1986. godine. Bile su to emisije s temama pristupa umjetnosti, o problemima moderne i suvremene umjetnosti, o elitnoj i masovnoj kulturi, o urbanom slikarstvu i brojne druge aktualne teme umjetnosti.

Bavila se problemima moderne i suvremene umjetnosti, pri čemu je interes povijesti umjetnosti proširila na područja stripa, grafičkog dizajna i elektronskih vizualnih medija – 1960-ih godina kada je to bilo rano i za svjetske prilike. Razvila je model pristupa umjetničkom djelu, kojim se težište stavlja na podrijetlo, razvitak i odlike stila.

Brojni su pisani objavljeni radovi koje je akademkinja Vera Horvat-Pintarić ostavila u naslijeđe.

Objavila je 22 knjige, u prosjeku svake tri godine od 1960. do 2017. godine. Prva je bila monografija o Dušanu Džamonji (1960.), a zadnja Susreti i sjećanja, u nakladi Gliptoteke HAZU iz 2017. godine. U Akademijinoj nakladi objavljene su još tri njene knjige: Tradicija i moderna (2009.), Kritike i eseji : 1952. – 2002. (2012.) te Umijeće opisivanja (2015.). Među njenim starijim knjigama najpoznatija je Od kiča do vječnosti (1979.). Napisala je monografije Francesco Robba, Gabrijel Stupica, Vjenceslav Richter, Josip Seissel, Ivan Rabuzin, Miroslav Kraljević i Otto Wagner te 5 tekstova u knjigama o radovima Borisa Bućana (2013. – 2017.).

Objavila je 51 predgovor u katalozima izložaba i grafičkim mapama. Prva dva su objavljena 1960. godine – Slikarstvo Otona Glihe, Zagreb i Dipinti di Oton Gliha, Torino. Zadnji predgovor je bio za izložbu Borisa Bućana Kad sam se družio s golubovima, održana u Gliptoteci 2012. godine. Predgovore je pisala za izložbe Šime Vulasa, Dušana Džamonje i za još tri izložbe Miroslava Šuteja.

Prema do sada prikupljenim podatcima Arhiva za likovne umjetnosti HAZU akademkinja Vera Horvat-Pintarić objavila je u periodici i tiskovinama 164 likovnih kritika i rasprava. Prvu kritiku/osvrt objavila je kao studentica, 1950. godine o V. izložbi ULUH-a. Brojne i vrlo raznolike su teme o kojima je pisala – primjerice o suvremenoj skulpturi, vizualnoj kulturi i vizualnim komunikacijama, televiziji, političkom plakatu, stripu, kinetičkoj umjetnosti; o aktualnim izložbama hrvatskih i inozemnih umjetnika, kao i o djelima hrvatskih i svjetski poznatih umjetnika. Objavljivala je tekstove u časopisima: Arhitektura, Čovjek i prostor, Krugovi, Peristil, Umjetnost, Republika, Književnik, Književna smotra, Mogućnosti te u dnevnom tisku – Vjesnik, Telegram, Start, Nacional, Globus i dr. Brojni tekstovi su objavljeni u inozemstvu – u Italiji, Švicarskoj, Francuskoj, Njemačkoj, SAD-u, Belgiji, Sloveniji, Srbiji). Posljednji njen tekst je nekrolog kiparu Šimi Vulasu objavljen u Ljetopisu HAZU za 2018. godinu.

Održala je 12 pozvanih predavanja u inozemstvu kojih je tema europska umjetnost ili problemi medija u svijetu. Prvo je održala 1965. godine na svjetskoj konferenciji u SAD (New Illinois University Carbondale) o novim izazovima u komunikaciji; voditelj konferencije bio je Richard Buckminster Fuller, poznati američki arhitekt sredine XX. stoljeća, teoretičar, dizajner, inovator, pisac i filozof. Nakon toga slijedila su predavanja na konferencijama u Italiji, Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj i drugdje.

Sudjelovala je u radu međunarodnih institucija i povjerenstava (Genova, New York, Hamburg, Rimini, Varšava, Pariz) kao i u brojnim ocjenjivačkim povjerenstvima u Hrvatskoj.

Osim već spomenute nagrade na Bijenalu u Veneciji 1957. godine, dodijeljene su joj sljedeće nagrade: Nagrada Grada Zagreba za knjigu “Svjedok u slici” (2002.), Državna nagrada za znanost za životno djelo iz područja humanističkih znanosti (za 2003. godinu) i Red Danice hrvatske s likom “Rudjera Boškovića” za osobite zasluge u znanosti (2014.).

POZIV