Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organizira Sjećanje na akademika Lovru Županovića u povodu obilježavanja 100. obljetnice rođenja, koje će se održati u Knjižnici HAZU u ponedjeljak  27. listopada od 11 do 12:30 sati.

Program:

 Koraljka Kos:

            Lovro Županović: muzikolog – skladatelj – muzikolog

Ennio Stipčević (koreferat):

            Lovro Županović i njegovi Spomenici hrvatske glazbene prošlosti

Monika Jurić Janjik:

Djelatnost Lovre Županovića kao nastavnika na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu

Nada Bezić:

Ostavština Lovre Županovića u Hrvatskom glazbenom zavodu

*****

Glazbeni trenutak

Lovro Županović, Notturno iz ciklusa Tri Matoševa soneta, snimka

Lovro Županović, hrvatski muzikolog i skladatelj (Šibenik, 21. VII. 1925 – Zagreb, 18. III. 2004). Godine 1950. završio je studij slavistike i romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1953. i studij povijesti glazbe na Muzičkoj akademiji. U Ljubljani je 1965. završio s doktoratom studij muzikologije na Filozofskom fakultetu, te 1971. studij kompozicije na Akademiji za glasbo (L. M. Škerjanc). Djelovao je u Zagrebu, isprva kao srednjoškolski nastavnik, u razdoblju 1961–78. kao profesor na Pedagoškoj akademiji, a 1978–90. kao profesor na Muzičkoj akademiji. Bio je redoviti član HAZU od 1991. Kao znanstvenik muzikolog Županović se bavio hrvatskom glazbom, pretežito od XVI. do XIX. stoljeća. Objavio je opsežnu monografiju Vatroslav Lisinski (1819–1854): život – djelo – značenje (1969), zbirku eseja i rasprava Tragom hrvatske glazbene bašćine (1976) te Stoljeća hrvatske glazbe (1980), posljednju do sada objavljenu povijest hrvatske glazbe sintetičkoga karaktera, temeljenu djelomice na vlastitim istraživanjima. Vrlo je vrijedan njegov rad na notnim izdanjima djela hrvatskih skladatelja: Spomenici hrvatske glazbene prošlosti (12 sv., 1970–2004), Izabrana djela Vatroslava Lisinskog (8 sv., 1969) i Izabrana djela Blagoja Berse (10 sv., 1973). Kao skladatelj, Županović je autor uglavnom vokalnih djela (Pet Matoševih soneta, 1955; kantata Priča o Ciganima, 1956; kantata Poruke Neustrašivih Slobodi, 1959; Beogradska balada 1941, 1960., i dr.) i komorne glazbe (gudački kvarteti; Ćaskanja za flautu, gudače i timpane, 1960; Mikrosuita na temu o interpunkcijama za glasovir, 1965; Studija u bojama za orgulje, 1969). Stilski je pripadao kasnomu romantizmu, dijelom se oslanjao i na folklorni idiom, a okušao se i u nekim avangardnim tehnikama i postupcima (politonalitetnost, aleatorika).