U nedjelju 31. kolovoza 2025. u 92. godini života umro je István Lőkös, najistaknutiji mađarski kroatist, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Rodio se u Egeru 10. studenoga 1933., a 1957. diplomirao je mađarski i ruski jezik i književnost na Sveučilištu u Debrecinu i tada se počeo upoznavati i s hrvatskim jezikom i kulturom. Predavali su mu izvrsni mađarski slavisti, a osobito snažan utjecaj imao je na njega profesor Endre Angyal, istraživač hrvatske barokne književnosti. Od 1960. bio je profesor povijesti mađarske književnosti na Pedagoškoj akademiji u Egeru, od 1985. docent na Odsjeku za svjetsku književnost Sveučilišta u Debrecinu, od 1988. predstojnik Odsjeka, a od 1999. do umirovljenja 2003. redoviti profesor.
Za dopisnog člana HAZU u Razredu za književnost izabran je 2000.
Od ranih 1960-ih bio je u osobnom kontaktu i prijateljstvu s Miroslavom Krležom i Ervinom Šinkom, a kasnije i s Nedjeljkom Fabrijem. Održavao je i stručne veze s Ivom Frangešom, Jakšom Ravlićem, Milanom Ratkovićem, Jaroslavom Šidakom te s mlađom generacijom književnih povjesničara. Kao gostujući profesor, između 1995. i 2006. održavao je komparatističke kolegije na Katedri za hungarologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu („Mađarska književnost u europskom kontekstu“; „Hrvatsko-mađarske književne veze“).
Kao filolog ostvario je značajne rezultate i u istraživanju povijesti hrvatsko-mađarskih književnih veza. Glavne istraživačke teme kretale su mu se od reformacije u 16. stoljeću i baroka u 17. stoljeću pa sve do 19. i 20. stoljeća.
Autor je monografija, među ostalim, o hrvatskim epičkim prethodnicima mađarskog epa Nikole Zrinskog (1997.), o stvaralaštvu Ksavera Šandora Gjalskog (2008.), o Baladama Petrice Kerempuha Miroslava Krleže (1999.). Posebno se zanimao za naratološke reprezentacije nacionalnih identiteta koje su se ponekad preklapale, a ponekad sukobljavale, te za hrvatsku i mađarsku romanesknu književnost 19. stoljeća (Nacionalni identitet i roman: Predodžba o Mađarima u hrvatskoj prozi 19. stoljeća, 2004. – objavljen na mađarskom). U vrijednom zborniku studija Litteratura kajkaviana: kajkavska književna povijest viđena mađarskim očima (2014. – objavljen na mađarskom) analizirao je međuodnose kajkavske i mađarske književnosti.
Uz komparatističke radove objavljene na hrvatskom, njemačkom i mađarskom jeziku, dao je velik doprinos upoznavanju hrvatske književnosti u Mađarskoj svojom poviješću hrvatske književnosti (A horvát irodalom története, 1996.) i pratećom antologijom (Horvát irodalmi antológia, 2004.), u kojoj je brojna važna hrvatska djela objavio u vlastitim vrsnim mađarskim prijevodima. Vrhunac svoga prevodilaštva postigao je prijevodom Marulićeve Judite na mađarski (Marko Marulić: Judit, 1999.) s opširnom studijom te iscrpnim komentarima na kraju knjige.
Za svoje je radove primio više uglednih književnih nagrada. Dvaput je dobio nagradu ,,Davidias”: 1997. za Povijest hrvatske književnosti, a 2008. za prepjev na mađarski Marulićeve Suzane, Tužbe grada Hjerozolima i Molitve suprotiva Turkom, 2003. dobio je Nagradu Ine za promociju hrvatske kulture u svijetu, a za svoj znanstveni rad 2017. je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.