U vodećem svjetskom znanstvenom časopisu Nature 3. rujna 2025. objavljena je studija Ancient DNA connects large-scale migration with the spread of Slavs (Drevna DNA povezuje velike migracije sa širenjem Slavena) s rezultatima istraživanja međunarodnog tima od 42 istraživača iz Njemačke, Austrije, Poljske, Češke i Hrvatske, predvođenog konzorcijem HistoGenes koji je dao odgovore na pitanja vezana uz doseljenje Slavena s prvom sveobuhvatnom studijom drevne DNA srednjovjekovnih slavenskih populacija. S hrvatske strane u istraživanju i nastanku studije sudjelovali su akademik Mario Šlaus, upravitelj Antropološkog centra Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i bivši ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru dr. sc. Radomir Jurić.
Cjelovita studija dostupna je ovdje: https://www.nature.com/articles/s41586-025-09437-6
Jutarnji list: Velika znanstvena studija otkrila pravu istinu o dolasku Hrvata na Jadran
HRT: Nove spoznaje o podrijetlu Hrvata
Index: Geni konačno otkrili odakle su došli Hrvati i kako su utjecali na Balkan
Sekvenciranjem više od 550 do danas neanaliziranih drevnih genoma tim je otkrio da genetski tragovi Slavena upućuju na njihovu pradomovinu u području od današnje južne Bjelorusije do središnje Ukrajine koje se poklapa s onim što su jezične i arheološke rekonstrukcije dugo sugerirale.
Istraživanja su pokazala da su tijekom razdoblja od 6. do 8. stoljeća istočna Njemačka, Poljska, Ukrajina i Hrvatska doživjele veliku promjenu svog genetskog podrijetla koje se očitovalo po tome što je više od 80% populacije imalo novo genetsko podrijetlo od doseljenika iz istočne Europe. No dok je u istočnoj Njemačkoj i Poljskoj ova genetska promjena bila gotovo potpuna jer su se raniji germanski narodi uglavnom odselili ostavljajući širok prostor za slavenska naseljavanja, u Hrvatskoj je došlo do naglašenijeg miješanja između novih istočnoeuropskih doseljenika i lokalnih zajednica, a ta raznolikost podrijetla i danas je prisutna u modernim populacijama ovih područja te objašnjava izvanrednu raznolikost koju nalazimo u kulturama, jezicima, pa čak i genetici današnje srednje i istočne Europe.
Širenje Slavena jedan je od najznačajnijih, a ujedno i najmanje shvaćenih događaja u europskoj povijesti. Počevši od 6. stoljeća, slavenske skupine počinju se pojavljivati u pisanim izvorima Bizanta i Zapada, naseljavajući prostore od Baltika do Balkana te od rijeka Labe do Volge. No za razliku od seoba nekih germanskih plemena poput Gota ili Langobarda, ili osvajanja Huna, slavenska priča dugo je bila težak izazov za povjesničare srednjega vijeka. Razlog je u tome što su rane slavenske zajednice ostavile malo arheoloških tragova: njihov pogrebni običaj bio je spaljivanje pokojnika, njihove su nastambe bile jednostavne i građene od drva, izrađivali su skromnu i uglavnom neukrašenu keramiku, a u prvih nekoliko stoljeća Slaveni nisu ostavili vlastite zapise. Kao rezultat toga, sam pojam „Slaveni“ bio je višeznačan, često nametnut od strane vanjskih kroničara, a kasnije i zloupotrebljavan u nacionalističkim ili ideološkim raspravama. Međunarodni tim istraživača sada je konačno dao odgovore odakle su došli ti ljudi i kako su uspjeli tako temeljito promijeniti kulturnu i jezičnu kartu Europe.
„Iako su izravni dokazi iz ranih slavenskih središnjih područja i dalje rijetki, naši genetski rezultati nude prve konkretne tragove o formiranju slavenskog podrijetla – ukazujući na vjerojatno ishodište negdje između rijeka Dnjestra i Dona“, kaže Joscha Gretzinger, genetičar s Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju u Leipzigu i glavni autor studije.
Podaci pokazuju da su, počevši od 6. stoljeća naše ere, migracije velikih razmjera prenijele ovo istočnoeuropsko podrijetlo na široka područja srednje i istočne Europe što je uzrokovalo gotovo potpunu genetsku promjenu u istočnoj Njemačkoj i Poljskoj. Ali ovo širenje nije slijedilo model osvajanja i carstava: umjesto vojski i krutih hijerarhija, doseljenici su svoje nove zajednice gradili na fleksibilnim društvenim okvirima, često organiziranim oko proširenih obitelji i patrilinearnih srodničkih veza.
No ovaj obrazac nije podjednako primjenjivan na svim područjima na kojima su se novopridošli stanovnici naselili. U istočnoj Njemačkoj promjena je bila uočljiva i sveobuhvatna: veliki, više generacijski rodovi postali su temelj društva, s rodbinskim mrežama mnogo opsežnijima i strukturiranijima od malih nuklearnih obitelji koje su bile tipične za prethodno razdoblje seobe naroda. Nasuprot tome, u Hrvatskoj su se nove doseljeničke zajednice u puno većoj mjeri prilagodile ranijim, već postojećim društvenim strukturama te je njihov donio mnogo manji poremećaj postojećim društvenim obrascima, a društvena organizacija često je zadržala neke značajke ranijih razdoblja, što je rezultiralo zajednicama u kojima su se novi i stari običaji miješali ili opstajali jedni uz druge.
Ova regionalna raznolikost društvenih struktura pokazuje kako širenje slavenskih skupina nije bilo uniforman proces koji je podjednako utjecao na sve zahvaćene zajednice, već dinamična transformacija prilagođena lokalnim kontekstima i povijestima. „Umjesto jednog naroda koji se kreće kao cjelina, slavenska ekspanzija nije bila monolitan događaj, već mozaik različitih skupina, od kojih je svaka na svoj način prilagodila i spojila tradicije, što sugerira da nikada nije postojalo samo jedno ‘slavensko’ identitetno obilježje, već mnoga“, objašnjava Zuzana Hofmanová iz MPI EVA i Masarykovog sveučilišta u Brnu, jedna od glavnih autorica studije. Posebno je zanimljivo da genetske analize ne otkrivaju spolnu pristranost u ovim migracijama: selile su se cijele obitelji, a ne samo ratnici, a muškarci i žene podjednako su doprinijeli nastanku novih društava.
Istraživanja provedena u Hrvatskoj posebno su važna jer rješavaju jedno od ključnih pitanja hrvatskog nacionalnog identiteta – tko su Hrvati i kada su stigli na istočnu Jadransku obalu. „Brojni hrvatski znanstvenici pokušali su odgovoriti na ova pitanja a zahvaljujući dugogodišnjoj intenzivnoj znanstvenoj suradnji između Antropološkog centra Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Arheološkog muzeja u Zadru i Instituta za evolucionarnu antropologiju Max Planck u Leipzigu, sada konačno imamo odgovore na ta pitanja. Isto kao i zajednice koje su naselile istočnu Njemačku i Poljsku, Hrvati dolaze s područja kojega čini moderna južna Bjelorusija i sjeverna Ukrajina, uglavnom uz gornji tok rijeke Dnjepar. Nismo još sigurni kada su krenuli na put, ali na istočnu obalu Jadrana stižu u drugoj polovici 7. stoljeća, što ne znači da ih se dio nije doselio i ranije. Dakle, našim istraživanjima potvrđeno je doseljenje Hrvata u sedmom stoljeću, iako je hrvatsko ime prvi put zapisano tek u devetom stoljeću nakon stvaranja hrvatske države, a što se tiče pradomovine Hrvata, ona se uobičajeno smještala u južnu Poljsku i sjevernu Češku, dok ju rezultati naših istraživanja smještaju dosta sjevernije i istočnije. Važno je istaknuti dvije stvari: radilo se o migraciji izdaleka, pri čemu su ljudi morali prijeći put od 2500 do 3000 kilometara, uglavnom pješice, i doseljavale su se čitave zajednice, ne samo muškarci, a u povijesti su rijetki slučajevi da se seli cijeli narod. U odnosu na obrazac koji je uočen u sjevernijim migracijskim područjima, hrvatska priča je priča o promjeni ali i kontinuitetu. Naime, drevna DNA iz Hrvatske pokazuje značajan priljev novog istočnoeuropskog podrijetla, ali ne i potpunu genetsku promjenu. Umjesto toga, istočnoeuropski doseljenici miješali su se s lokalnim populacijama stvarajući nove, hibridne zajednice. Treba istaknuti i to da su Hrvati, za razliku od drugih sličnih zajednica, rado primali došljake tijekom putovanja, a kad su došli primali su i starosjedioce, i među njima nema razlike, već vlada egalitarizam pa su tako jedni uz druge pokapane genetski različite osobe“, kaže akademik Mario Šlaus. Stvaranje takvih miješanih zajednica jasno se vidi na nalazištu Velim, jednom od najvažnijih nalazišta za razumijevanje starohrvatske povijesti, dobro uščuvanom zbog pjeskovitog tla, koje je otkopao i analizirao bivši dugogodišnji ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru dr. sc. Radomir Jurić, gdje neki od najstarijih ukopa pokazuju tragove novih istočnoeuropskih doseljenika ali i do 30% ranije postojećeg lokalnog stanovništva. U Hrvatskoj stoga slavenska migracija nije bila osvajački val, već dugotrajan proces miješanih brakova i prilagodbe što je rezultiralo kulturnom, jezičnom i genetskom raznolikošću koja i danas obilježava ovaj dio Europe.
Ova studija ne rješava samo povijesnu zagonetku kako je nastala jedna od najvećih svjetskih jezičnih i kulturnih skupina, već nudi i nove uvide o tome kako su se slavenske populacije tako uspješno proširile i zašto su pri tome ostavile toliko malo tragova o svom širenju. Nova genetska otkrića podržavaju interpretaciju prema kojoj su Slaveni naseljavali nova područja bez nametanja fiksnog identiteta ili elitnih struktura. Njihov uspjeh proizlazio je ne iz osvajanja, već iz pragmatičnog, egalitarnog načina života – onoga koji je izbjegavao teške namete i hijerarhije raspadajućeg rimskog svijeta. Na brojnim mjestima Slaveni su nudili vjerodostojnu alternativu propadajućim carstvima oko sebe. Njihova društvena otpornost, relativno jednostavna ekonomija i spremnost na prilagodbu činili su ih dobro pripremljenima za razdoblja nestabilnosti, bilo da je riječ o klimatskim promjenama ili epidemijama zaraznih bolesti poput kuge.
„Širenje Slavena vjerojatno je bio posljednji veliki demografski događaj kontinentalnih razmjera koji je trajno i temeljno preoblikovao genetski i jezični krajolik Europe“, kaže Johannes Krause, direktor Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju i jedan od glavnih autora studije.
S ovim novim rezultatima istraživači konačno mogu popuniti praznine u pisanim i arheološkim izvorima i pratiti stvarni opseg slavenskih migracija – jedno od najutjecajnijih, a ipak često podcijenjenih poglavlja europske prošlosti. Odjeci te povijesti i danas žive u jezicima, kulturama, pa čak i u DNA milijuna ljudi diljem kontinenta.
