Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Velimir Neidhardt govorio je u srijedu 18. lipnja 2025. na proslavi Dana Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i održao sljedeći govor:

Čestitam vam povratak na izvorište arhitektonskog obrazovanja u nas, na časni Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu! U njemu smo danas u dvorani u kojoj su predavali mnogi svjetski velikani, pa i nobelovac Max Planck. Nadam se da će spomen-ploča o tom događaju nakon obnove ponovno osvanuti na ulazu u veliku dvoranu fakulteta.

Pogledajmo malo unatrag gdje smo bili, ali i kamo idemo!

Početak XX. stoljeća u Hrvatskoj do sloma Austro-Ugarske pripadao je europskom kontekstu velike zajednice naroda od 60-ak milijuna ljudi u mitteleuropskoj ideji sa snažnim zajedničkim civilizacijskim nazivnikom te eminentnim umjetničkim i edukacijskim centrima. U pravilu, arhitekti s tla Hrvatske formirali su se u tim centrima, u Pragu, Grazu, Berlinu, Dresdenu, pa čak i Gdanjsku, a najviše, kao primjerice moj stric Juraj i otac Franjo Neidhardt, u Beču, u glavnoj intelektualnoj prijestolnici. Bez obzira na to radi li se o izmaku historicizma, secesiji ili rađanju moderne arhitekture, educirani arhitekti mogli su slobodno djelovati diljem crno-žute monarhije, od Tirola do Brašova, od Praga i Krakova do jadranske obale i od Trsta do nadomak Ulcinja.

Nakon 1918. u Hrvatskoj, s otprilike četiri milijuna stanovnika, između dvaju svjetskih ratova djelovalo je više od šezdeset arhitekata sljedbenika internacionalnoga stila. U ovom dijelu Europe, prema broju poklonika i ustrajnosti, bio je to posve neobičan fenomen. Predvodila ga je skupina od 35 arhitekata koji su se obrazovali u nabrojenim europskim centrima. Otprilike trećina diplomirala je na Zagrebačkom sveučilištu, na kojem je 1919. pod vodstvom arhitekta Ede Šena osnovana Tehnička visoka škola, prva visokoškolska arhitektonska ustanova u Hrvatskoj.

Najmanja skupina, jedva petina, bili su studenti Odjela arhitekture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu osnovanoj 1920./21. na kojoj je 1926. profesorom imenovan Drago Ibler. Pod Iblerovim voditeljstvom s internacionalnim stilom škola je djelovala 14 godina, sve do izbijanja II. svjetskog rata, odnosno Iblerova odlaska iz zemlje. Između 1926. i 1935. Ibler je sa svojim suradnicima uspostavio likovno i ideološki progresivan krug s iznimnom arhitektonskom reputacijom sadržanom u pojmu Zagrebačka škola, koja će kreativnim djelovanjem znatno utjecati i na poslijeratna arhitektonska zbivanja. Mnogi od njih postat će i profesori ovoga našega fakulteta.

Ovaj osvrt na prošlost između dva rata ocrtava odnos 4 milijuna stanovnika i 60-ak arhitekata, dakle 1 : 67.000 stanovnika. Danas uz isti broj stanovnika imamo 4.000 arhitekata, dakle 1 : 1.000 stanovnika. Dakle danas imamo 67 puta više arhitekata nego onda, u zlatnom dobu hrvatske europske arhitekture, između dva rata.

Je li nas previše? Ostaje za razmišljanje. Od jedinoga povijesnog, našeg fakulteta u Zagrebu sveudilj se širio broj arhitektonskih škola, ali i studenata. Mislimo li na prijelaz kvantitete u kvalitetu? Je li se to dogodilo?

Treba se iskreno preispitivati. Izabrati mir šutnje ili nemir kreacije. Promislimo o tome što se možda nije trebalo dogoditi za arhitektonsku profesiju. Možda, primjerice, priznanje struke na I. kongresu arhitekata Hrvatske u Zadru da arhitekti snose odgovornost za upitna stanja u prostoru.

Zatim, što smo dobili sa zasebnom komorom arhitekata, kad smo u Hrvatskoj komori arhitekata i inženjera u graditeljstvu imali kontrolu nad odlukama, pravo veta i otvoren zajednički nastup prema Ministarstvu graditeljstva, zakonima i pravilnicima? Koliki je naš utjecaj danas? Srećom, ovdje je naš kolega, časni rektor Lakušić, koji je svjestan važnosti arhitekture i autorstva u kulturi građenja uopće. Mogu li se vratiti stare arhitektonsko-autorske pravice?

Što bi još trebalo reći? U prvom redu, djelujmo poticajno na naše mlade generacije! Ohrabrimo ih da nepotizam i klanovska međumilovanja u konačnici ne vode dobrom za sve. Dakle, sudjelujte i nemojte šutjeti, borite se za arhitekturu, jer bez htijenja i stava ostaje se praznih računala. Starije generacije uvijek su otvorene za neki skriveni, ali presudni savjet. Dođite, vrata su otvorena – ali vrijeme, na žalost, istječe.

Svijetli primjeri iz prošlosti neka budu uzor. Naš profesor Neven Šegvić na kongresu arhitekata bivše države u Sarajevu 1971., kojem sam nazočio, hrabro se suprotstavio jugoeksploataciji hrvatskoga Jadrana. Sjećamo ga se kako je uvijek isticao vrijednosti hrvatske arhitekture u prostorima naše neprocjenjivo vrijedne kulturne baštine. Naši prethodnici kao Andre Mohorovičić naglašavali su odlike naše arhitekture u dostojanstvu plemenite jednostavnosti, bez obijesnih artikulacija globalnih stilskih središta. Spada li tu i današnje nasilje nad Zemljinom korom, od stokilometarskih podužnih lamela do konačnog nadrastanja ideje tornja od jedne milje Franka Lloyda Wrighta, sve u okrilju jedne druge civilizacije?

Vratimo se vrhuncima naše arhitekture XX. stoljeća i zagrebačkim vibracijama sa socijalnim nabojem Zemlje, s Gorgonom, Exatom, Novim tendencijama i Glazbenim biennaleom. Velika je bila uloga tadašnjega Trga Republike 3 i Društva arhitekata Zagreba i Hrvatske. Ima i svjedoka tih vremena. Mladi, razgovarajte s njima, pokušajte vratiti stari sjaj u novom stoljeću! Asocijacija arhitekata treba davati osnovni ton kretanja u profesiji, a ne reklamni mediji, privatne tvrtke i svi drugi koji ekonomsko-umjetničkim darvinizmom zatiru meritokraciju.

Uloga našega fakulteta treba biti čelna i neprikosnovena u promicanju osnovne uloge arhitekata u životnom zadovoljstvu korisnika kako u doživljavanju dizajnirane okoline, tako i osobito u općoj kvaliteti izvedene arhitekture po Vitruviju, dakle Utilitas, Firmitas i Venustas. U težnji prema vrhunskoj i održivoj kvaliteti previše nagrada ne pomaže. Ima ih za svaku namjenu, sadržaj, pa i građevni materijal i sl. Trebalo bi konačno težiti vrednovanju za vremensko odolijevanje arhitekture. Američki AIA ima nagradu nakon 25 godina. Prihvatimo to zbog sjaja održivosti, ali i monumentalnosti.  

Ne podliježimo sindromu hrvatske razmrvljenosti, prostorne disperzije 400-tinjak općina, koji možemo asocirati promatranjem južnog nastavka Zrinjevca, simetralne osi metropole, na kojoj je umjesto snažne urbanističke kralježnice vodenoga linearnog poteza, kao primjerice u Koenigsalee u Duesseldorfu, ostvaren nekoherentni raspored nekolicine tipskih fontana.

Na kraju drago nam je da je gospodin gradonačelnik s nama. Nedavno smo se složili oko grafita u Zagrebu i projekata za Zagreb, primjerice Šarengradske i drugih.

Nakon zagrebačkih potresa HAZU je s hrvatskim Muzejom arhitekture objavio Izjavu o obnovi Zagreba. Radi se o trećoj povijesnoj modernizaciji Zagreba i čast mi je da taj dokument mogu ovdje simbolički uručiti prvom čovjeku Grada Zagreba.