Poštovana gospođo ministrice, dame i gospodo, članovi Odbora za dodjelu Nagrade „Vladimir Nazor“, kao i svi ostali koji ste omogućili da ove vrijedne i časne nagrade stignu do nas – iskazujem vam našu iskrenu zahvalnost. Ja sam provincijsko dijete koje nikad nije ni sanjalo o tome da bi se moglo naći u ovakvoj situaciji, sred ovako reprezentativnoga skupa i s ovom uistinu najuglednijom nagradom u ruci. Maštao sam o tome da postanem dobrim rukometnim golmanom, da uhvatim neku zgodnu djevojku na bjelovarskom korzu i da što manje vremena provedem u školi, a što više u lokalnom kinematografu. Zbog svega tog moji su roditelji patili od pomisli da sam na stranputici koja će me odvesti tko zna kamo. Ali eto i ja sam se našao među ovim vrsnim ljudima koji su napravili sjajna djela, filmska, glazbena, likovna, arhitektonska, kazališna, književna… Postao sam na neki način umjetnikom, premda sam osobno oduvijek zazirao od velikih i patetičnih riječi kao što su umjetnost, opus, izvrsnost, djelo ili, ne daj, Bože – remek-djelo.

Ali što je zapravo umjetnost? Uza svu važnost i ozbiljnost, ona je i živahan te hirovit koloplet raznih stilova, pravaca i autorskih opredjeljenja, koja se izmjenjuju, a gdjekad i poput mode više puta ponavljaju. Tako, primjerice, klasicisti ne vole Shakespearea koji zanemaruje klasične aristotelijanske principe, da bi nakon njih stigli romantičari za koje je vlasnik Globe teatra zakon. Goetheov Werther izaziva pravu epidemiju samoubojstava, da bi s dolaskom realista i naturalista junaci oboljeli od Weltschmerza izgubili na cijeni. Bergman i Antonioni ne mare za stare filmske komercijalne majstore, da bi nakon njih Polanski napravio izvrstan sumorni krimić posve u duhu starih noir filmova Billyja Wildera. Prastare bajke nam se vraćaju u ruhu Disneyeve šarolikosti, ali i kao podtekst mnogih posve ozbiljnih romana, kazališnih komada ili filmova. Nije li King Kong remake davne bajke o „ljepotici i zvijeri“? Simfonijska je glazba lišena semantike, ali mi ipak u njoj veoma živo doživljavamo ugođaj Berliozova Puta na stratište, uzvišenost Straussova Zarathustre ili ljubavni zov Mahlerova Adagietta, kako ga je opisala njegova dugovječna supruga. Dopustite mi jedan pleonazam: umjetnost je mnogo više od same umjetnosti, odnosno od onoga kako je mi doživljavamo. Naravno, ona je nadahnuće, ljepota, možda s nekoga drugog svijeta, ona je i ljubav, i samilost, i sućut, ali pokatkad i opscenost i prkos. Uistinu je veoma zahtjevna, iziskuje darovitost, ali traži i naobrazbu punu teorijskih znanja i praktičnih vještina. Pokatkad je i čisti zanat koji s vremenom nadrasta svoj manufakturni okvir. Imam prijatelja koji voli kazati kako se nakon sto ili dvjesto godina različiti arhitektonski stilovi kojeg od gradova sklope u oku prihvatljivu vizuru. Nisam arhitekt i ne znam je li u pravu. Ali čudesna postmodernistička Holleinova zgrada na rubu bečkoga Grabena u razmjerno se kratkom vremenu izvrsno uklopila u Jugendstil velike pješačke zone, kao što se i Šosteričeva višebojna zgrada Muzičke akademije postupno navikava na monokromno susjedstvo Hrvatskoga narodnog kazališta i zagrebačkoga sveučilišta.

Nenadani dobitnik Nobela Bob Dylan napisao je kako ga je najviše zanimao zanat kojim je skladao i aranžirao svoje pjesme. Mislio je samo na to u koju će pjesmu uklopiti kojeg od glazbenika, u kojem će studiju snimati i u kojem će mu tonalitetu biti skladbe. Od brige za zanatsku savršenost songova jedva da je i stigao razmišljati o umjetničkim uzusima. Usporedio se pomalo neskromno sa Shakespeareovim gnjavažama oko vođenja kazališne družine i teatra, svjestan kako je veliki majstor morao misliti čak i na to gdje će nabaviti lubanju koja će „odglumiti“ Yorickov posmrtni ostatak u petom činu Hamleta. I dobar dio klasičnoga slikarstva bio je spočetka čisto merkantilnoga karaktera. Portrete velikaških obitelji bilo je mnogo unosnije slikati nego gubiti vrijeme na marine i mrtve prirode. Usto je portret s rukama, odnosno pestima, bio znatno skuplji od onoga tek s licem. Ali sav je taj tobože čisti zanatski rad otkrio svoju duboku umjetničku bit i dodir nadahnuća na raznim adresama po kojima su razasuti Louvre, Albertina, galerija Uffici, Klovićevi dvori i bezbrojna druga pribježišta za slike.

Ni mi, koji stojimo ovdje s plaketama u ruci, nismo tu odvajkada niti smo tu zanavijek. I nas će budućnost sa svim svojim vrijednosnim mijenama, ali i hirovima, dobrano pročešljati i svesti možda na skromniju mjeru. Ali, kao što sam rekao, umjetnost je poput kolopleta koji stalno prebire po postojećem, ali često puta vraća na umjetničko prizorište i one kojih su se vremena i ukusi ponovno zaželjeli.

Još jednom, ponijet činjenicom što sam mogao govoriti u ime tako velikog umjetničkog autorskog skupa, sve vas pozdravljamo i zahvaljujemo, zajednički se uzdajući da ste i ovoga puta dobro odabrali. Hvala vam!