U sklopu festivala povijesti Kliofest u srijedu 14. svibnja 2025. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu predstavljeno je hrvatsko izdanje knjige „Boje hrvatske Moravske“, posvećeno povijesti, kulturi, tradiciji i jeziku moravskih Hrvata. Objavila ju je Udruga građana hrvatske narodnosti u Češkoj uz potporu Hrvatske matice iseljenika i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, a preveo ju je  povjesničar i bohemist Marijan Lipovac, rukovoditelj Službe za odnose s javnošću i medije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Riječ je o prvoj opsežnoj i bogato ilustriranoj sintetskoj monografiji o hrvatskoj manjini u Češkoj u kojoj je svoje priloge objavilo 16 etabliranih autora različitih struka. Knjigu su uredile Lenka Kopřivová i Eliška Leisserová.

Moravski Hrvati potomci su Hrvata doseljenih u južnu Moravsku nakon 1530. tijekom osmanlijskih osvajanja te su se do početka 20. stoljeća, uslijed procesa germanizacije i bohemizacije, zadržali u tri sela: Frielištofu (danas Jevišovka), Dobrom Polju i Novoj Preravi iz kojih su nakon 1945. čehoslovačke komunističke vlasti. protjerale 306 hrvatskih obitelji i raselili u 118 mjesta sjeverne Moravske. Nakon pada komunističkog režima moravski Hrvati se ponovno počinju organizirati te su 1991. osnovali Udrugu građana hrvatske narodnosti u Češkoj koja svake godine krajem ljeta organizira godišnje okupljanje moravskih Hrvata (kiritof) u Jevišovki. Udruga je ondje uz potporu hrvatske i češke vlade uredila Hrvatski kulturni centar s Muzejom moravskih Hrvata, objavila je i nekoliko knjiga, a vodi i opsežan dokumentacijski projekt Sudbine i jezik moravskih Hrvata, u sklopu kojeg su snimljena sjećanja najstarijih pripadnika hrvatske manjine u Češkoj.

Knjigu „Boje hrvatske Moravske“ predstavili su recenzenti povjesničar prof. dr. sc. Željko Holjevac i etnologinja prof. dr. sc. Marijeta Rajković Iveta, urednica knjige Lenka Kopřivová i prevoditelj Marijan Lipovac. On je podsjetio na tragičnu sudbinu Hrvata u Moravskoj koji su od svih hrvatskih manjinskih zajednica najudaljeniji od Hrvatske. Za progon moravskih Hrvata nakon 1945. kazao je da je to jedina mrlja u inače prijateljskim odnosima Hrvata i Čeha. “No treba istaknuti da se danas nitko do Čeha time što se dogodilo Hrvatima ne ponosi, nitko to ne opravdava, a i češka vlada se 1999. ispričala moravskim Hrvatima. Osim toga, bilo bi pogrešno odnos Čeha prema moravskim Hrvatima svesti samo na ono što se dogodilo nakon 1945. jer do te godine upravo su Česi bili zaslužni za očuvanje identiteta moravskih Hrvata”, rekao je Lipovac i podsjetio na Čehe koji su se istakli na tom području, posebno svećenik Alois Malec koji je 1895. objavio prvu knjigu  na moravskohrvatskom jeziku, Molitvenik i pjesme pro ljud hrvatski v Moravi. U njemu je književni hrvatski jezik spojio sa specifičnostima čakavskog ikavsko-ekavskog narječja moravskih Hrvata, što je moglo biti temelj njihovog književnog jezika koji međutim nikad nije standardiziran. Govorni moravskohrvatski uz brojne arhaizme karakteriziraju i mnogi germanizmi i bohemizmi, a karakteristika moravskohrvatskog je glagolski pridjev radni sa završetkom na -v, umjesto standardnog hrvatskog na -o ili češkog na -l (biv umjsto bio). Iako je asimilacija nezaustavljiva, Lipovac je istaknuo da postoje i suprotni procesi gdje se ljudi vraćaju svojim hrvatskim korijenima, i to najčešće unuci korijenima svojih djedova i baka, zbog čega na budućnost moravskih Hrvata ipak treba gledati s više optimizma.