U Matici hrvatskoj u ponedjeljak 27. travnja 2026. održana je svečanost otkrivanja biste jezikoslovca akademika Ljudevita Jonkea, predsjednika Matice hrvatske u doba Hrvatskog proljeća, po kojem će ime nositi Mala dvorana najstarije hrvatske kulturne ustanove. Bista je rad kipara Ivana Vukovića, a Matici hrvatskoj darovala ju je obitelj Jonke. Bistu su otkrili Mladen Jonke, sin Ljudevita Jonkea, i akademik Stjepan Damjanović, član Savjeta Predsjedništva Matice hrvatske, koji se bio Jonkeov student te se u prigodnom govoru prisjetio svog profesora.

Ljudevit Jonke rodio se 29. srpnja 1907. u Karlovcu gdje je završio klasičnu gimnaziju, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1929. južnoslavenske jezike i književnosti, narodnu povijest, ruski i latinski te doktorirao 1944. tezom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića. Od 1930. do 1932. boravio je na specijalističkom studiju iz slavistike i bohemistike na Karlovom sveučilištu u Pragu. Od 1933. do 1940. bio je profesor hrvatskog jezika u gimnaziji na Sušaku, zatim do 1942. profesor u V. gimnaziji u Zagrebu, a 1942. postaje asistent Stjepanu Ivšiću na Katedri za slavensku filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1947. do 1973. predavao je češki jezik i književnost, a od 1949. i hrvatski jezik. Od 1950. do umirovljenja 1973. bio je voditelj Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik. Bio je gostujući profesor u Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973.–1975.).

Bio je jedan od potpisnika novosadskih jezičnih zaključaka 1954., no svoj je potpis povukao 1971. Ustrajno je polemizirao s jezičnim unitaristima i osporavateljima samobitnosti hrvatskog i srpskog književnog jezika, zagovarajući pravo hrvatskog naroda da svoj jezik naziva svojim nacionalnim imenom i slobodno ga razvija na svom etničkom prostoru. Smatrao je da hrvatski jezik ima svoje povijesne korijene i nacionalne posebnosti koji moraju doći do izražaja u standardizacijskim procesima i jezičnoj politici. U jezikoslovnoj kroatistici afirmirao je standardološka načela praških strukturalista o posebnoj naravi (autonomnosti) i različitim funkcijama (polifunkcionalnosti) književnoga jezika i o njegovoj elastičnoj stabilnosti (gipkoj postojanosti). Bio je umjereni purist i ustrajan zagovornik potrebe poštovanja pravilnosti hrvatskoga književnoga jezika i skrbi za njegovo sustavno kultiviranje.

Isticao je važnost Zagrebačke filološke škole i njenu bitnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika koja je često iz političkih razloga bila potiskivana i prešućivana.

Nasuprot načelu Vuka Karadžića „Piši kao što čitaš“, zastupao je načelo „Piši kao što pišu dobri pisci“.

Od 1958. bio je izvanredni, a od 1963. redoviti član Akademije. Obnašao je dužnosti prvoga tajnika Hrvatskog filološkog društva (1959.–1963.), ravnatelja Instituta za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1961.–1964.) te ravnatelja Akademijinog Instituta za jezik (1965.–1971.). Od 1952. do 1970. bio je prvi urednik časopisa Jezik, a vodio je i brojne jezikoslovne rubrike po novinama i časopisima. Bio je predsjednik Matice hrvatske od 1970. do njenog raspuštanja nakon gušenja Hrvatskog proljeća 1972., a zbog političkih razloga 1973. je umirovljen. Umro je u Zagrebu 15. ožujka 1979.

Najznačajnija djela su mu Književni jezik u teoriji i praksi (1964.), Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971.) i Hrvatski književni jezik danas (1971.).

Kao prevodioc Ljudevit Jonke s češkog je preveo neka od najznačajnijih djela češke književnosti, među njima i roman Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskog rata Jaroslava Hašeka.