Retrospektiva u povodu stogodišnjice rođenja Ivana Kožarića (Petrinja, 10. lipnja 1921. – Zagreb, 15. studenoga 2020.) samo je jedna od mnoštva mogućih načina predstavljanja stvaralaštva posve netipične i upravo zbog toga iznimne umjetničke osobnosti u svijetu novije hrvatske i europske umjetnosti. Od samog početka umjetničkog puta, odbijajući zamrznuti likovni jezik u nekoj prepoznatljivoj inačici stila, Ivan Kožarić neumorno je tragao za najboljim načinom kojim će materijalizirati svoju umjetničku misao – ideju. „Ako djelo sadrži ideju,“ govorio je „ima sve, ima život.“

Opus umjetnika koji je gotovo paralelno uspijevao biti anakron i posve suvremen, ponekad i preduhitriti pojave u umjetnosti koje su se tek trebale dogoditi, precizno sažet terminom „anarhični diskontinuitet“ ova retrospektiva podijeljena u 12 poglavlja – od razdoblja studentskih dana do posljednjih djela –  ne podcrtava stvaranjem novog diskontinuiteta, ponavljajući ono što se posve prirodno događalo i prepoznato je kao glavna supstanca Atelijera Kožarić – mjesta od kojega je sve i počelo. Koncepcija retrospektive kreće suprotnim putem, pokušajem da se njegov opus prikaže kontinuitetom diskontinuiteta – uspostavljanjem redoslijeda iznenadnih mijena na tom skoro 70 godina dugom umjetničkom putu.

Uz odabir djela iz fundusa Atelijera Kožarić, u vlasništvu Grada Zagreba i zbirki MSU-a, djela na izložbi posuđena su iz Gliptoteke HAZU, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Laube – kuće za ljude i umjetnost,  Galerije umjetnina u Splitu, zbirke obitelji Kožarić, Kolekcije Marinko Sudac, Zbirke Biškupić te drugih privatnih zbirki.

Ivan Kožarić rodio se u Petrinji 1921. u kojoj je proveo djetinjstvo do 1931. Potom se s obitelji seli u Zagreb. Kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje 1943. godine, diplomirao je 1947. u klasi prof. Frana Kršinića i Vanje Radauša. Specijalku je završio 1949. kod prof. Antuna Augustinčića. Izlagati počinje 1953. godine. Kao stipendist Fonda Moša Pijade boravi u Parizu 1959./1960. godine. Usprkos ponuđenoj mogućnosti da u Parizu ostvari europsku karijeru, vraća se u Zagreb te se pridružuje neoavangardnoj grupi Gorgona.  Izlagao je na stotinjak samostalnih i oko dvije stotine skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Među važnijima su Venecijanski bijenale, 1976.; Bijenale u Sao Paolu, 1979.; Musée d‘Art Moderne u Parizu, 2002.; Documenta u Kasselu, 2002.; Pariško trijenale 2012. Velika retrospektivna izložba priređena mu je u Haus der Kunst u Münchenu 2013 godine. Autor je brojnih javnih skulptura u Zagrebu, Sisku, Rijeci, Portorožu, Mariboru, Aranđelovcu, Bochumu i Issy les Moulineauxu pokraj Pariza. Predsjednik je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 1992. do 1996. godine. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1997. godine, a u razdoblju od 1997. do 2011. godine obnaša dužnost voditelja Gliptoteke HAZU. Dobitnik je mnogih nagrada, između ostalih Nagrade grada Zagreba (1960.) i nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1997.). Kožarićeva djela nalaze se u brojnim privatnim i muzejskim zbirkama u zemlji i svijetu među kojima su MoMA u New Yorku, Musée d‘Art Moderne de la Ville u Parizu i M HKA u Antwerpenu. Grad Zagreb 2007. godine u cijelosti je otkupio Kožarićev atelijer s više od 6.000 djela i ostalih predmeta te ga povjerio na trajno čuvanje Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb.